Nakon teške noći žgaravice, jutro donosi spas. Zašto sam mislila da je pizza s tunom i rajčicama u 10 navečer dobra ideja? Nema veze. Danas krećem iz početka, okrećem novi list. Nema više sranja i junk fooda.

“Maki, skupa smo na startu…ja se nebum utrkival, idem u treking vibracijama…ak hoćeš, bum tam negdje oko tebe, mogu ti pomoć ak bu kaj trebalo ” Miho.“ Si isprobala kaj buš nosila od hrane na Traversu kad ste bili s Domićem? ” Progutam ostatke kiseline u grlu.“Jesam, naravno.” Kak da mu velim da sam u 30km pojela jedan suhi keks koji mi je dobacila Žaci i popila niti 2 dl vode?

Sjeti me to na prvi razgovor sa Stanislavom. Bila je tema Že100ko, a zainteresirala sam se kad sam skužila da taj događaj traje 100km. Ideš! Fascinirana, pitam Stana: ”Kaj jedeš za to vrijeme?” Stan je čovjek od malo potreba, a od tih malo potreba hrana mu je, čini se, na zadnjem mjestu. Ne znam kako drugi, ja u njegovom društvu imam poriv nutkati ga debljajućim stvarima.

Na moje pitanje, Stan zatrepće. Kao da nije siguran da je dobro čuo. “A ništa posebno, uzmem malo nečeg masnog, špeka najčešće…bananu, eventualno Sneakers.” Zastane i odjednom se prisjeti “ Nakon 10 sati mi baš paše gutljaj, dva Cole”.

Pobogu ljudi, pa zar nema tu nekog plana? Gdje vam je pomno razrađen unos hrane, vode i izotoničnih napitaka?

Naime, ja sam oduvijek jako zainteresirana za tu temu. Ali samo u teoriji. Činjenica je da sam jednostavno prelijena da se time bavim na suvisao način. Meni je bilo koja energetska pločica dobra, ako je mogu sažvakat. Vode jedva da trebam. Kao napunit ću na izvoru. A vrlo rijetko za tim ima potrebe. Srećom sam to odlučila promijenit i podvrgnut se nutricionizmu.

A za to mi treba žena. Nakon uvodnog čavrljanja, Sara prelazi na stvar: “Gledaj, ima ljudi koji na duge utrke idu bez kapi vode i hrane. Kao na primjer, Stjepan.” Potvrđujem da znam za njegov slučaj. “Ali to se ne radi. To ostavlja trajne posljedice na organizam; organi stradaju, nije rijedak niti kolaps usred utrke i da sad ne nabrajam.” Odjednom mi je jako drago da sjedim s njom na kavi.

Iz vedra neba, Sara vadi bilježnicu i pogleda me ravno u oči: “Reci mi, šta ti konkretno očekuješ od ovog?” Zbunim se. “Rezultatski, mislim. Koliko očekuješ da ćeš biti brža, nakon našeg dogovora i nutricionističkog plana?“ Vau. Možda ja jesam od jučer, ali Sara nije. Po stažu stara Ztš-ovka i sama Traversijanerica, zna šta zapravo stoji iza mog naglog zanimanja za prehranu. Odlučim biti iskrena “Pa ja bi skinula 15tak minuta. Ne znam jel to realno?” 

Pustimo sad po strani šta mi je Sara odgovorila. Kako god bilo, ona nije odgovorna za moje rezultate. Za to mogu bit odgovorna samo ja, pod uvijetom da sam sposobna unosit dovoljno hrane i tekućine tijekom utrke. A i inače u životu. Sara mi je pomogla s nutricionizmom i nije on uopće tako loš. Jest da je u dijelovima naporan, recimo taj trening hidracije. Tu sam prošla dosta loše. Katastrofalno, ustvari. Vjeruj mi da nije lako pit gutljaj vode svakih 15,20 min. Al šta je tu je, morat ću pit te vodurine, iako mi u tome kronično fali treninga.

I ubuduće, prijatelji koji mi šaljete fotke orošenih piva s porukom: “Trening gotov…sad hidracija!” znajte da će vam od mene odgovor biti “Odjebite”. Jer to s hidracijom nema veze. Budite normalni i napišite: “Trening gotov…sad cuganje!”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s