Dok nas trening ne rastavi

Davor je putopisac i avanturist. Malo je kutaka ove planete u koje on nije zavirio. A u zadnjoj avanturi s njim je bila i djevojka. Ispovijedili su na tisuće parova na tisućama kaučeva širom svijeta. Pokušali su saznati što je to ljubav. Potom su objavili knjigu i oženili se. Razdragala me ta vijest. Baš je lijepo kad se ljudi razumiju i vole.

Kadli  neki dan objava: “Mi smo na na psihoterapiji.” Psihoterapiji? Pa kud prije? Čitam taj nesretni članak i svako malo protrnem od nelagode. Ako oni idu na psihoterapiju, što čeka nas ostale? Koje su šanse da naši, godinama izmučeni brakovi, uopće opstanu. Brakovi koji ni “p” od psihoterapije nikad vidjeli nisu.

Na primjer, ja sve i kad bi htjela, psihoterapiji ne bi mogla ni primirisat. Jer moj muž čim čuje tu riječ, pa makar i na televiziji, nestaje u vidu magle. Najčešće se negdje zavuče i pokrije s 3 jastuka preko glave. A imali smo mi debelih razloga za psihoterapiju. Na primjer, on vikendom ne bi izlazio iz kuće, a ja ne bi u nju ulazila. Kad sam mu pokušala objasnit da će se zbog mojeg upisa u ZTŠ stvari u kući morat promijenit, nije mu se baš uhvatilo. Zbog toga sam morala, na svoju ruku i bez konzultacija sa stručnjacima, primjenjivat vojne metode. Budila bi ga u pol noći, uperila mu lampu u glavu i derala se:

“Kamo idem u utorak?” , “Na trening u Maksimir!”, “Kad mi počinje trening? ”, “U 18,30!”, “Ko se za to vrijeme bavi djecom?”, “Ja, Tomo!”, “U redu, nastavi spavat.”

I za tili čas, nakon samo 2 godine, cijela se domaća ekipa navikla na moje odsustvo radi treninga ili brda. Da se razumijemo, takva obiteljska idila mi je mogla uspjet samo iz dva razloga. Prvi: jer imam muža koji živi po principu “živi i pusti druge da žive”, što je obično stav koji se uči. I to najčešće kroz psihoterapiju. Srećom, on je takav rođen. I drugi: jer i on sam ima jednaku strast samo prema drugom hobiju.

Isto sam mišljenja da je razgovor oko tih hobija precijenjen.Treba napravit kvalitetan raspored i držat se toga. Ako ne ide, treba se rastat, pa svatko svojim putem. Ili na psihoterapiju, pa za godinu dana, svatko svojim putem.

A sretni su oni koji su se u tom rekreativnom dijelu našli.  Često si mislim kako mora bit lijepo kad si neopterećen, ne moraš nikom ništa objašnjavat, probudiš se ujutro i veliš boljoj polovici “Di ćemo danas?” I onda zajedno otkaskate u novu avanturu i jebe vam se za sve. Još to malo utrljate nama nesretnicima preko društvenih mreža i stvar šljaka. Nisam naivna, znam da imate druge probleme. Ali ove nemate.

Tako mi Goran neki dan u Baraci veli: “Daj idemo se organizirat za neki višednevni izlet, idemo nekam hodat, penjat se…dugo nismo!” Ja ga pitam kaj mu žena veli na te njegove dogovore. “A kaj bi rekla, već neko vrijeme priprema papire za razvod…samo čekam da mi ih donese na potpis”. Smijemo se, cerekamo, okruženi ovom mladosti bez brige i opterećenja. A jedino mi znamo kako bi lako taj smijeh mogao prijeći u suze.

I Miho se oženio neki dan. Taj me sretan događaj opet natjerao na razmišljanje. Kako su samo mladi, pred njima je sve. Puno je tu izazova koje treba prebroditi. Hoće li uspjeti? I onda se sjetim Mihe:

“Ma samo da je Anica sretna, a za drugo me savršeno boli kurac.” To je to. Sve je dobro shvatio.