Šuma, divljina, zelenilo. Odjednom se kroz granje, poput divlje životinje, probija muškarac. Golog torza, duge kose, izražajanog profila. Iz njega istovremeno zrače animalna snaga i lakoća. Dok trči kroz gustu šumu, crna kosa vijori za njim poput grive nekog pastuha.

Ta je uzbudljiva scena iz filma snimljenog davno. Recimo samo da sam ja već razvijala djevojačke maštarije s glavnim likom, dok se većina mojih sadašnjih prijatelja nije ni rodila. Danas je glavni glumac krhki starčić, a ja mlada i nadobudna trkačica. Spoznaja o tome da se pojam ljepote za mene nepovratno promijenio, udarila me jučer kao grom iz vedra neba. Gledanje te scene, iz mene je izmamilo tek jedan oduševljeni komentar: “Pogle ti kak on trči! Pa to je nevjerojatno!”

Moje oduševljenje tom vrstom ljepote, smiješno je skoro svima. Smiju mi se muž i djeca. Smije mi se mama, svekrva i svekar. Skoro sam sigurna da mi se smiju Kornelija i Dražen. Da se družim s njima, smijale bi mi se vjerojatno i prijateljice iz Birtije. Čak mi se i moja dva psa podsmjehuju.

Ipak, ima jedno pleme kojem to uopće nije razlog za podsmijeh. Dapače. Ovo pleme trkača brižljivo njeguje upravo te kriterije ljepote. Stil, brzina, snalažljivost, orjentacija u prirodi. Mislila sam da je sve to, u ovoj urbanoj džungli današnjice, odavno izumrlo. Sve dok nisam zaboravljene Mohikance pronašla tu, na Medvednici. Tog oduševljenja, te radosti.

Oni postoje, tu su među nama. Žive svoje naizgled obične živote. Stopili su se s ovim nesretnim urbanitetom i nije ih lako uočiti. Koliko za sada znam, samo jedan ima dugu kosu koja vijori. Njegova je svijetla, ali to je nebitan detalj. Drugi Mohikanci su kosu zbog praktičnosti skratili. Neki čak i posve uklonili. Ali sve ostalo je kao u sceni iz filma. Na znak plemenskog starješine nestaju u šumi, dok se granje niskog raslinja uz šušanj zatvara za njima.

I trče. Trče po putevima znanim i neznanim, iskakuju iz šumaraka i šikara potpuno uneseni. Odmah vidiš da su nekoj svojoj priči. I u svojoj brzini.  A ta se njihova brzina nama, običnim smrtnicima, čini gotovo nezemaljskom. Na primjer, ja kad vidim nekog od Mohikanaca u trku, dođe mi da ciknem od veselja, zaplješćem rukama i razdragano vrisnem: ”Vidi ga, vidi! Ovaj je iz mog plemena!“

To naravno ne bi imalo baš nikakvog smisla. Jer osim pripadnika plemena, drugih ljudi oko mene ionako nema. Ali, divljenje je svejedno tu. Kao kad smo jednom na treningu Zrinka i ja išle po nekom jarku. U mraku smo uočile kretanje lampica na glavnoj stazi. “Zriks, vidi! Domagoj i ekipa!“

Pogleda prikovanog za svjetlost lampica koje se približavaju, čujem Zrinku:

“A to su oni…? A ja baš gledam kako su brze ove bicikle!”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s