Stojim na velikom križanju. Zeleno svjetlo upali se na prvom dijelu, zatim i na drugom. Buljeći u mobitel, propustim pola vremena za prijelaz. Trgne me melodija za slijepe pješake. Na drugoj strani križanja me čeka mama. Mahne mi i ja se dam u trk. Sad ćeš vidjet šta je brzina i utreniranost! U velikim staklenim prozorima zgrade, krajičkom oka vidim sebe kako umjesto nogu groteskno zabacujem dvije štake. Kaj sam to ja? Zgranuta tim prizorom, ne uočim rinzol. Spotaknem se i razlijepim točno ispred sirote mame: “Dobro sam, ok…samo muskulfiber.” Ona me zapanjeno gleda. Onda se trgne:  “Daj uzmi moj štap, bit će ti lakše.”

A sve je to počelo puno ranije. Na moj sitni kostur, genetika je zalijepila neproporcionalno velike i teške mišiće. To je ok. Za sport i valja imat mišiće. Ali, takvi mišići bole. “Kupi si roller, pa rolaj” veli mi Miho. Jesam, kupila sam roller. Dapače, kupila sam ih 5. Stanje je nešto bolje, ali i dalje imam štake. 

“Pa kaj ne odeš na masažu?” Pita me Petra. Njoj je nevjerojatno da ne idem, jer ona ide najmanje jednom tjedno. “To moraš, kaj ti je. Počasti se nakon tih treninga!” I jesam, počastila sam se.

“Legnite samo…taaakoc … aha, upala mišića…je, osjetim, kvrga na kvrgi, treba to razbijat…boli velite? a čujte, mora malo bolit, nema niš ak ne boli…jel tako?” Plakala sam za vrijeme i još jedan dan nakon te masaže.

“Pa odi kod Domagoja” veli mi Miho “Ma di ću, neugodno mi je…ipak se znamo.” “Ma boli te briga, kaj ti ima bit neugodno. To je sve dio sporta.” Nakon trčanja po nasipu, pitam Kutiju gdje ide na masažu. “Kod Domagoja. Evo baš mi je razbijao listove pištoljem. Super je!”

“Šta ću uopće bacat lovu na te gluposti” mislim si. U tom trenutku začujem zvono. Nakon bezbroj ukočenih koraka, napokon otvorim ulazna vrata. Ispred njih Tomo, u rukama mu pretrpane vrećice iz kojih ispadaju stvari. “Već sam mislio da nisi doma!?” Živčano ulijeće pokraj mene, dok se stvari rasipaju po hodniku. “A gle Tomo, ne mogu doletit… Pa znaš da se teško krećem!”

Ipak sam naposlijetku progutala strah od pištolja i druge neugodnjake i nazvala Domagoja. Nakon svega, danas mogu reći da sam sretna žena. Normalno se krećem, normalno živim i mogu sve kao i drugi ljudi. Pazim samo na redovitost. Jer ako nema te redovitosti, masaža gubi moć.

“Trebam masažu, a Domića nema” velim Tomi neki dan.

“Pa odi kod nekog drugog.”

“Ne mogu mu to napravit. To je izdaja!”

“Ko da će on znat.” nasmije se moj muž.

“Znat će. Takve stvari se uvijek doznaju!”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s