Žao mi je što me nitko nikad ne pita: „Di si bila ’94?“ Ja bi mu baš rado odgovorila: „Bila sam u Irskoj“.Točnije, u Staroj Irskoj. U zemlji u kojoj su tada, prema mojim saznanjima, živjela ukupno 3 pripadnika hrvatske nacionalnosti: Sven, Dražen i ja. Ako je bilo još nekog iz domovine, mogli su stati na prste jedne ruke.
Sven i Dražen bili su muzičari. Sven na kontrabasu, Dražen na gitari. Zgodni frajeri, kakvi već Hrvati jesu, bili su vrlo popularni među bljedolikim Irkinjama. Njihov bend svirao je glazbu koja podsjeća na Gipsy kings. Veselu i pitku. Svirali su na cesti i u pubovima do sitnih sati, uz pivu koja je tekla u potocima. Nakon svirke išlo se na pržene ribice i pomfrit, pa onda kod nekog doma na još malo druženja. Prijateljstvo, ljubav, glazba i smaragdni otok. Nezamisliva lakoća postojanja.
Bio je to sretan i lijep trenutak. Kad je prošao, otišli smo svatko svojim putem. Sve dok neki dan, potpuno nepripremljena, nisam naletjela na fotku muzičara kojeg smo tada neprekidno slušali. Baš te ’94! Na fotki lik ima ogroman lijevak u uhu, sav je nekako naheren i smiješan. Gledala sam ga i sjetila se kako smo u sitne sate, pijani i umorni, uranjali u njegov svijet. Sjetila sam se koliko mi je puta taj ofucani frajer svojom glazbom i stihovima razbucao sve iznutra. Dotaknuo srž mojeg bića, rastavio ga na elemente, ponovno sastavio i bolju verziju poslao dalje.
Nakon povratka iz Irske, bilo mi je teško slušati njegove sjetom i emocijama prepunjene balade. Kad ga je škvadra na tulumima htjela puštat, već na prve taktove krenula sam protestirat: „Nemojte to, dajte bilo što drugo. Ja se odmah zaljubljujem kad slušam Waitsa!“ Bila sam smrtno ozbiljna, a svi su mislili da se zajebavam. „Ma da?! E ajde mi pustimo Waitsa, a ti gledaš u onog debelog susjeda preko puta, da vidimo šta će bit?“
I tako sam neki dan dobila poruku. Bez teksta, samo link na youtube. Trudila sam se ostat smirena dok sam stavljala slušalice i uz duboki udah kliknula na link. Preplavila me poznata milina. Počela sam kliziti u neku drugu stvarnost dok me sa sadašnjošću spajao samo titrajući tv ekran. Na tom ekranu, u mojem dnevnom boravku, bivši je kandidat za Zg gradonačelnika nešto govorio. Dok sam slušala Waitsovu ljubavnu baladu i gledala tu sablasno ispraznu facu, odjednom me obuzeo smijeh.
„Šta je smiješno?“ pitali su me moji. Još uvijek sa slušalicama na ušima pokazala sam na tv ekran i kroz cerek rekla:
„Ovom kretenu ni tri Waitsa ne bi pomogla!“
volimbrdo.blog 