„Ovo je raj na zemlji“ oduševljeno kliče moja obitelj. Gledamo i ne možemo vjerovati da će ovo imanje u unutrašnjosti Istre, s predivnim bazenom i stoljetnim ružičnjakom, nama i našim prijateljima postati dom sljedećih nekoliko dana. Obiđem sve divote i sjednem u hlad ogromnog hrasta. Zadovoljno otpijem gutljaj hladne istarske malvazije. Pogled je čudesan!
Nakon otprilike deset sekundi uživanja, pitam Ivicu: “Koji je plan?“ On se namršti: „Pa plan je da smo tu.“ Dobro, tu smo. Ali kamo ćemo poslije? „Nikamo. Ja ću bacit roštilj i to je to.“
Ujutro se budim rano. Otplivam pola sata i polako doručkujem. Popijem kavu. Vrtim se po imanju koje ipak nije toliko veliko. Ekipa se budi. Jedan doručkuje, pa drugi. Pa dođu djeca. Sve se odvija jako, jako sporo. Nudim se da pokosim travu, nacijepam drva ili barem odem nahraniti susjedove konje. Nakon treće kave, počinje me prat nervoza. „E ljudi, koji je plan za danas?“ Ekipa me blijedo gleda. “Mislila sam da odemo prošetat do ručka…?“ Svi šute. „Ja bi išla, ali nisam uzela tenisice“ veli frendica. Nitko drugi se nit ne potrudi odgovorit.
Obučem tenisice i odem trčat. Krajolik je predivan. Mirišu grmovi brnistre, smilja i lavande. I to sve je samo za mene, jer svi drugi uživaju u mirisima prebogate trpeze. Nakon jela, treba skočit do Pule. Pik spas za mene! Pitam sina hoće li sa mnom: „Ne. Tu mi je dobro, tu ću i bit.“
U Puli šećem po zvizdanu, obiđem znamenitosti, obavim kupovinu za sve na imanju. Iz dosade počinem kupovat neke gluposti, suvenire. Neizostavno mi je potrebna i bijela hudica s likom F. Khalo. A gle, fakat mi treba za presvuć se nakon treninga. Kojeg treninga? Nema veze. Do sad sam već zdrobila više od sedamsto kuna.
Po povratku, svi su točno tamo gdje sam ih ostavila. Obazrivo predložim laganu šetnju. Opet svi junaci nikom ponikoše. „Ja fakat ne kužim! Pa šta ćete trulit ovako još tri dana?“ Vidim kako se onaj Rastafarijanac od mog muža smješka i zadovoljno mota duhan. Vidim mu i oblačiće iznad glave u kojima piše: “E sad ćete vidjet s kim ja živim.“
U žabokrečini nastane komešanje. „A šta fali tome da ovako provedemo ostatak vremena? Nama je dobro, samo ti stalno unosiš nervozu. Konstantno nešto namećeš, neko kretanje i akciju. Zašto nas tlačiš? “ E, tu ja puknem:„ A zašto vi stalno sjedite i žderete? Nemate pojma ni gdje ste! Jeste li uopće pogledali kartu? Ajde pokažite, gdje vam je sjever?“
Navečer, dok su drugi zabavljeni roštiljem i ispijanjem koktela, sjedim na zidiću i zurim u brda. Sin se došeće i sjedne kraj mene: “Ajde da se nešto dogovorimo. Ako sutra budeš mirnija i ne budeš se svađala s prijateljima, tata je rekao da će nas vodit u restoran. Šta kažeš?“ Ništa, ne da mi se bit u restoranu. „Gle mama, bolje ti je da si dobra, jer drugi put ćeš morat ostat s bakom u Zagrebu. Evo, ti odluči!“
volimbrdo.blog 
Slicna prica mene i mojih prijatelja u Istri. Cijeli dan oko bazena, cuga i rostilj je sredisnji dnevni dogadaj koji se rasteze u nedogled. Moj zeludac se ne moze toliko rastegnuti. Dizem se ujutro sjedam na bicikl i krecem… apsolutno nebitno gdje, samo znam da moram ici. Ne brini, ima nas jos takvih i nisi se “pokvarila” (you’re not broken to be fixed). Ali neki, kao sto mi zelimo vidjeti svijet oko sebe jer je saren i prekrasan, jednostavno zele uzivati i ne raditi nista jer “stalno nesto rade”. Iskreno to ne razumijem i zapravo, ne zelim razumjeti. Ali “tko se nije skrio, magarac je bio, ja idem!” i nema me. A vi nemojte raditi nista. Jer i to je ok. Samo ne meni… a ni tebi cini se. 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se