Nakon napornog dana, lijepo je bit sa svojima. A moji su u pizzeriji u Paklenici. Piju kave i vode. Veseli i odmorni, puni su pohvala i zanimanja za utrku:„Super ti je vrijeme, Maki! 26km za 4:27, to je odlično.“ I sve bi bilo normalno, da nije jedne stvari. ZTŠ ekipa sjedi. I to u pamučnim majicama, badićima i japankama. Bez ikakvog plana i bez vidne namjere da se bilo kuda kreće. Jasno mi je i zašto. Dan prije odgulili su 42km po Velebitu, po suncu i žegi. Ni najbolji ne mogu provest 14 sati na Velebitu u neljudskim uvjetima i ostat netaknuti. I tek što sam to pomislila, evo ti njega.

„Ehej Matej, bravo bravo!“ ekipa ga pozdravlja“ Koji si? Prvi!? Svaka čast! 42km! Kolko si išo?“

„5:20“ Matej će veselo. I tu ode mojih 5 minuta slave i moje pametovanje. Drago mi je zbog njega, naravno. Al ubija mi vjerodostojnost priče o surovosti Velebita i težini terena. I on i Nikola. I Karmen. Svi izgledaju svježi ko da su sad ustali iz kreveta!

Odlučim ih ignorirati. Pa ima tu s desne strane stola normalnih ljudi. Do mene sjedi Bruno s ozbiljnim opeklinama od sunca. Pitam ga kako to da nije išao na VT. „ A ne trčim ti ja više. Trčao sam godinama, išao na utrke…bio sam i trener. Al evo, sad samo planinarim i hodam po brdima.“ Gledam ga i čudim se. „Pa šta se desilo?“ „Pa ništa, dosadilo mi je.“ U glavi mi zabruji razgovor s Draženom od dana prije. „Gle, sad ti je super. Al dosadit će ti. To ti je normalno.“ Kako to misle, dosadit će mi? Na kolko? Mjesec dana, pol godine, godinu? Ne sviđa mi se taj razgovor. Ipak se vratim lijevoj strani stola.

U nekom trenutku Goran i ja moramo krenut u Zg. A baš sam mislila prihvatit ponudu Karmen da se prođiram na SUP-u. Na putu, Goran mi ispriča kako je kupio kajak. „I sad ima da idem po uvalama, po rijekama, gore dole “ Da, nećeš izlazit iz kajaka ko ni ja iz šatora.

Dođem doma. Kao uvijek, sin me pita:„ I ko je pobijedio?“„Matej“ velim. „Aha, a nisi ti?“„Nisam.“

Izvadim si nešto za jelo, žvačem i razmišljam o tome kako je sve bilo super. Kad dignem pogled, skužim da me mali gleda: „Mama, a jel bi ti mogla pobijedit tog Mateja?“ „To ti se kaže nabit.“ „Dobro, nabit ga. Jel bi mogla?“  

Pokušam mu objasnit da se muškarci i žene ne utrkuju jedni protiv drugih. Liste su odvojene. Dam mu pojednostavljenu verziju teme s lijeve strane stola. On se zamisli: „Dobro, al da se utrkujete zajedno, jel bi onda mogla?“ Zamislim Mateja s onim plavim okicama i zadovoljnim osmjehom. 5:20. Svjež kao rosa.

„Naravno, sine. Uz malo više treninga, sigurno bi ga nabila! I njega i Jurića.“

3 misli o “VT After

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s