Ljeta sam uvijek provodila u Tisnom. Točnije, u tišnjanskom bircu “Kole”. Ekipica, nas dvadesetak, oko podneva bi se krmeljava od sna, dovukla na omiljenu terasu. Kava jedna, druga. Kad je postalo neizdrživo vruće – skok s rive u more. Ako bi se osjećali hiperaktivno, bacili bi na karte. Kasnije kratko doma na presvlačenje, pa navečer opet u bazu.
Za svakog od nas se u svakom trenutku znalo gdje je. Za svakog, osim za Krnića. Taj je uvijek imao svoje puteve. U naša na dlaku ista popodneva, unosio je neizvjesnost i avanturu. Nikad nisi znao kad će se odjednom pojavit, u kratkim gaćama i majici prebačenoj preko ramena. “Di si ti?” “Bija san oko otoka.” “Ma da, di?“ “Pa iša san Lovišća, Kosirina, Slanica pa priko ovoga, onoga. Biće sigurno 10 -15 kilometara” Nismo imali pojma o čemu priča. “U japankama?” “E..pa šta.”
Ja sam godinama mislila da laže. Pa ko radi takve stvari? Ko se normalan izlaže takvim ekstremnim naporima, po suncu, žegi, po kamenjaru usred ničega. Danas znam da ima puno takve ekipe. Što je još luđe, nekad mi se čini da sam i ja dio nje.
Krnića sam se nakon dugo vremena sjetila neki dan. Nakon što mi je i Domić ufino rekao da se okanim DUT-a, sjetila sam se utrke na koju sam se ložila još prije dvije godine. Dejt je odgođen tri puta. Neki dan vidim objavu, utrka će se održat u rujnu.
U vezi novog izazova, cimnem Mihu :
“100 milja Istre…hm, pa to bi ti moglo bit dobro. Koja dionica?” pita on. “Ja bi 67 kilometara!” I prije nego Miho išta stigne reć, dodam: “Pitala sam Domića kaj veli, dal bi mi to bilo pametno”
“I kaj veli?”
“A veli da okej, al da trebam trenkat sad prek ljeta. Zamolila sam ga da mi napravi neki plan.”
“Ha dobro. Onda to ima smisla. A znaš tam po otoku di buš trenkala…te puteve i to?”
Pogledam fotku Tisnog koja mi visi iznad stola. Hoću odgovorit Mihi kako sigurno ima ljudi koji mi mogu pokazat te puteve. I baš u tom trenutku, u glavi začujem zvuk Krnićevih japanki kako stružu preko Rudine.
volimbrdo.blog 