“Čini se da bi trebalo bit više..” zamišljeno će Tomo. Činjenicu da se pogubio u kućnim financijama, iskoristim za fejk priznanje. “Ja sam potrošila. Došla je neka zaostala rata od plina” Fuj! Odurno, Maki. A šta sam mogla kad mi je video praktički naredio da kupim nove trail tene za Blidinje?
Valja pobjeć od svega. Na kavi s Mihom opet pričamo o istom. Uporno ne prihvaća moj prijedlog da uvedemo trač rubriku. Nešto gdje bi ja bila pametna, a on me slušao. I to bez kritiziranja. “Čuj, ono o Lipoj stazi na blogu si malo izdramila..” Ne. Bilo je točno tako. “E, jel znaš kak se zove tip koji drži rekord staze? “pitam Mihu “Znam, Andrija.”
Pošaljem zahtjev Andriji. Očekujem utjelovljenje nekog domaćeg Herkulesa, lika ogromnih ruku i nogu, ogrubjela lica s ožiljkom. Baš me zanima kako izgleda ta zvjerka pod kojom cvili sipar na Lipoj stazi? Nedugo zatim, gledam Andriju na fotkama: “Ma nema šanse da je to on. Pa ovo je neki dečko iz boy banda…Izgleda mi kao da snima reklame za Niveu!”
Počinjem sumnjati u priču Andriji i Lipoj stazi. On da je prošao taj sipar pod kutem od 90, gore i dole za 1:47?
Odjednom pred mojim očima iz njegovih fotografija izroni jedna. Zbog nje se uozbiljim i napokon počnem vjerovati. Potresan prizor prikazuje dva iskasapljena predmeta nedefiniranog oblika i boje. Nedostupni za forenziku, ali očigledno davno ubijeni, predmeti počivaju na Andrijinim stopalima. Iz tog njihovog položaja moglo bi se zaključiti da su nekad služili kao tenisice.
“Ti ne voliš nove tene?” pitam Andriju. “Ma to su nove tenisice, samo imaju par rupa za ventilaciju. Grip drži.” Pročitam poruku dva puta. Pa ovo je ludilo! Ispovjedim Andriji da imam problem s kupovinom tenisica zbog kojeg razmišljam angažirati stručnjaka. Za početak ću stavit te njegove ubivene tene na zaslon mobitela. Kad u rukama budem vrtila neki model koji mi ne treba, sjetit ću se u čemu ljudi trče. Osvajaju medalje, postavljaju rekorde. Nakon par minuta stigne još nekoliko fotki.
“Šta ti je ovo?” pitam. “Daktejp iz Bauhausa, ali šareni. Bolje drži.” Nakon što sam se dobro nacerekala, odjednom me obuzme sram. Sve one kutije u ormaru, svo to pretjerivanje. A onda dođem na neki malo grublji teren, pa cvilim ko da nema sutra. Pišem blog o tome, tražim sućut, priznanje. A za to vrijeme, neki likovi kao Andrija lijepe tenisice daktejpom. A trebalo bi im dostavljat kutije s tenama pred vrata. Pa nek marketinzi čekaju i strepe koje će tene izabrat za trku.
Kasnije, s djecom obavljam kupovinu prije mora. Uđem u sportski dućan, uzmem tene koje mi dobro izgledaju, provjerim grip i pitam prodavačicu “Imate li ove…?” Sin me upitno gleda: “Mama, te su muške.” Znam, nisu za mene. Te ćemo otfurat jednom dečku u Pirovac. Sad nam je usput kad idemo u Tisno. “A sebi nećeš kupit?” Objasnim mu da ja od danas nove tenisice kupujem u Bauhausu. “Kako ćeš ih tamo kupovat?” čudi se.
Fino. Dođeš u Bauhaus i tražiš daktejp. Ali šareni.
volimbrdo.blog 