Guzice i cice

U srednjoj školi dečki su pod utjecajem hormona radili svakakve gluposti. Tako su jednom napravili tabelu s imenima cura iz razreda. U okomiti stupac ime cure, npr. Iva. U vodoravnom redu elementi za ocjenu. Npr: lice, oči, cice, guzica, noge. Kad su završili ocjenjivanje i napravili rang listu, pokušali su taj papir sakriti od nas cura. Nisu uspjeli. U mojem su mozgu i dan danas urezane sljedeće ocjene:

Iva Maračić: 3-4 / 5 / 2 / 2 / 3

Prosjek: 3,1

Tog prosjeka, točnije prve od dvije dobivene dvojke, sjetim se svakog ljeta. I to kad osvijestim činjenicu da na plaži buljim u ženske grudi. Da se razumijemo, nije to ništa seksualno. To su posljedice traume izazvane pubertetskim ocjenjivanjem.

„Si vidla kak ova cura ima dobre?“ Pitam Ivanu dok ležimo na Jazinama. “Umjetne su” veli ona. Znam, ali izgledaju super. Ivana baci pogled preko tamnih naočala: „Da. Takve bi ti bile dobre.“ Ivanu baš volim. Sama nije uskraćena, ali me svejedno kuži.

Svakog ljeta odlučim da do sljedećeg moram imat takve. A daj molim te, kolko love bacam na gluposti, mogu i na to! Uostalom, uvijek sam bila dobra učenica i nisam zaslužila da mi neki kreteni daju dvojke! „Maki, zabrijala si“ govori mi tanašni glas razuma. „Ti kreteni su sad debeli sredovječni papci. Bili bi sretni da im se uopće obratiš.“

S frendom, plastičnim kirurgom pričam o nadopunama: „Ma nemoj si to radit. Kaj ti fali? Sve ti je na svom mjestu“ On zna jer me vidio na operacijskom stolu. „Jedino ak si hoćeš nać mladog jebača.“ „Ma nije to, Franjo.“ velim „ Želim jednom u životu vidjet kak je to kad ih imaš.“

Franjo uzdahne: „Vidi Maki, ja ti te operacije imam svaki dan. A znaš za koga? Eskort dame, sponzoruše, žene kaj delaju u prodaji pa im treba za posel, dokone kućanice s brdom para kaj si hoće nać mlađe ljubavnike…hoću reć, vrlo je malo žena kao ti koje buju to napravile. Koja će ti za to dat 25.000 kn?“

Ma znam, glupo je. Pa u ovim godinama mogu bit sretna što sam uopće zdrava. Neke moje prijateljice su se borile sa užasnim bolestima, jedva izvukle živu glavu. A ja tu serem.

Na plaži s Ivanom, opet me krene: “Ma drek su sve te plastične operacije. Jebeš to. Za tu lovu mogu Tomu otfurat u NY. Želi si slušat jazz tamo kod W. Allena, a usput možemo malo osvježit brak…”

„Ivek, to smo sve već pričale sto puta…odluči kaj hoćeš!“ Šutimo. Iako nema potrebe, po navici razvučem trokutiće gornjeg dijela badića. “Ma znam kaj hoću. Hoću da padne ova vrućina da odem trčat.“

Jer nema meni ništa od ležanja na plaži. Nit Highlandera, nit 100 milja Istre, nit neznam ti ja čega. Ako ovako nastavim, na kraju ljeta treneru neću imat puno za reć. Moći ću samo bit iskrena:

„Domić, sori. Uzalud si mi slagao plan za Istru. Ja sam buljila u cice pa nisam baš stigla trenirat.“