Zaljubit ću se sutra

Voljela bi se zaljubit. Evo sad, danas. Voljela bi se zaljubit zato što je to jedini osjećaj koji trenutno može nadjačat tugu. Ne može ju, mislim, posve izbrisat. Al može ju držat na oku. Kad ti je teško kao meni zadnjih par dana, ako si zaljubljen uvijek možeš pomislit na tu osobu i bude ti lakše.

Ili zašto ne bih postala budist, pa vjerovala u reinkarnaciju? Tješilo bi me vjerovanje da su četiri člana moje obitelji sada neki drugi, sretni oblici. Stari bi bio dobri dupin, Mario vjetar maestral, Slavica umiljata kućna mačka, a Milan bi mogao biti hrast. Četiri reinkarnacije u samo jednoj godini.

„E, ali ne ide ti to tako. Ne postaješ budist zato da bi tebi bilo lakše kad ti umre netko kog voliš.“ To mi je davno rekao Filip, onda kad je poginuo Joško. I u pravu je. Ne može nikom bit lako, pa zašto bi meni bilo?

„Hoćeš pisat?“ pitam Karmen. „Neću. I ja sam tužna“ Evo ga na! Ne mogu pobjeć ni u tuđi tekst. Nemam kud, morat ću napisat svoj. Napisat ću priču o vjetru maestralu. Želim da se suze izliju i da prestane ova tuga koja me guši. Ako ne uspije, zaljubit ću se sutra.