Mario

Kao mala, obožavala sam Marija. Naši su očevi bili braća, a njihova majka žena s otoka. Njoj su nas slali svakog ljeta. Na tavanu babine kuće, u prašini i nezamislivoj vrućini, bio je naš svijet. Nakon cjelodnevnih lutanja, u njega smo se uspinjali škripavim drvenim stepenicama. Spavali smo na velikom madracu ispod malenog prozora koji je gledao na more. Na bijelom zidu pokraj madraca nacrtala sam Snoopyja, a ispod crteža stavili smo pleteni koš u koji smo bacali stripove.

Mario je bio bistar i brz na jeziku. Volio je jesti kruh natrgan u zdjelicu. Preko komadića kruha prelio bi jogurt i na sve prosuo žlicu šećera. Inače pristojno dijete, uz njega bi postala prkosna i divlja. Baba je za nama uvijek vikala:”Ne radite gluposti i dođite na vrijeme.” A mi smo uglavnom radili gluposti i dolazili kad smo htjeli. Babu smo izluđivali.

Jedne mi je večeri na tavanu rekao: “Sutra idemo na vožnju oko otoka. Ujutro ćemo ustat ko da idemo na plažu i otić” “Gdje? Na bus?” “Daj, ne budali. Idemo biciklima.” “Ali nemamo bicikle!” “Smislit ćemo nešto.”

I tako su dvoje klinaca u tajnosti uzeli bicikle iz susjedovog dvorišta. Bez da su riječ rekli živoj duši, otisnuli su se na put. Sa sobom ništa nisu uzeli. Nit vode, nit hrane, nit novaca. Samo su vrtili pedale po najvećem suncu; uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo.

Mariju sam sve vjerovala. Kad smo se uspeli na jedno više brdo, objasnio mi je da je za dobar spust najvažnije da niti slučajno ne kočim. Sjurili smo se dole uz životinjske krikove. Euforija je trajala sve dok nisam naletjela na kamen, pala, oderala koljeno i lakat. I što je najgore, slupala bicikl. Kad smo se dovukli doma, baba je luda od brige uzela štap i njime namlatila Marija. Onda je otišla na govornicu i nazvala Starog: “Vozi ju u Zagreb!” Moje su lađe potonule. “Evo ti sad, konju jedan! Tata dolazi po mene.” “Pa kad si retardirana, ne znaš vozit bicikl!”

Mario je uvijek vodio zdrav život. Za razliku od mene, bavio se sportom, vozio brod, skijao na vodi. Zapravo niti ne znam u čemu je sve bio dobar. U odraslom smo se dijelu života čuli povremeno, uglavnom preko društvenih mreža. Viđali smo se ljeti, a dobar dio naših priča svodio se na prepričavanje prastarih ljetnih avantura.

Prije nekog vremena, poslao mi je poruku. “Ola, retardirana djevojčice. Kava?” “Naravno. Kad možeš?” nakon par sati, stigao je odgovor: “Ovih dana…meni bajk više neće trebati. Uzmi ga i napokon naučiti voziti!”

Na toj se kavi nikad nismo našli. Prvo su uveli mjere, a onda je on bio previše bolestan da izlazi. Unatoč preporukama, na njegovom je sprovodu bila masa ljudi. Pjevala je klapa i bilo je nekako udaljeno tužno. Tek me jučer pošteno opralo. Dok sam prelazila most u Tisnom, ispred mene je projurilo dvoje klinaca na biciklima. Smijali su se, totalno ufurani u svoj film. Gledala sam ih i osjetila kako mi se grlo steže. Shvatila sam da Mariju nisam toliko toga rekla. Toliko važnih stvari. I među svim tim važnim stvarima, onu najvažniju:

“Imam bajk, konjino. Bio je best seller 1992.”

•