Priznajem, nisam bila spremna. A ko može bit spreman na to da će se slomit kad vidi scenu gdje neka djeca voze bicikle i vrište? Ko može bit spreman na to da se, nakon toga, film u glavi počne vrtit unatrag? I stalno nametat neke davne, slične scene. I to s ljudima kojih više nema.
Ja bi to slamanje odradila ranije. Po nekom rasporedu. Na primjer, prije par mjeseci u Zagrebu, kad su se smrti i dogodile. Ali svakodnevni život gnjavi. Stalno moraš negdje ić, nešto radit, nekom bit priseban. Nisam imala vremena tugovat. Dok nisam došla na more i napokon pogledala film od početka do kraja. Pritom sam u slušalice stavila glazbu koja ubija i odriješila dolinu suza.
Jutro poslije, ustala sam i otišla trčat. Na potezu Tisno – Betina, susrela sam tipa koji se svakodnevno loži na to da me prestigne. Pustila sam ga neka uživa i onda ga nabila na brdu. E moj labude, teško brdo, a? Raspoloženje mi se bitno popravilo.
Kao poslije bolesti, sve mi je danas intenzivnije. Ta nenadana tuga donjela mi je i spoznaju da volim ljude. Volim ljude općenito, a moji su mi još draži. Tuga je učinila i to da su mi jučer nepoznati ljudi, danas nekako bliski.
I još jedno priznanje. Ovih sam dana zanemarila potrebe djece. Da to ispravim, odvela sam ih u knjižnicu. Kad su odabrali knjige za sebe, knjižničarka me pitala šta ću ja posudit. Nisam ju htjela zamarat pričom o friškoj spoznaji da smo svi mi smrtni. Samo sam rekla: “Ne znam, preporučite mi nešto.“
Žena je otišla iza polica i vratila se s knjigom u rukama: „Ne znam jeste li ovo čitali, izvrstan roman…“ Aha, kako se zove?
„Snjeguljica mora umrijeti“ kaže. Ma nemojte… I ona? E, to stvarno nisam znala…
volimbrdo.blog 