Drugi je dan Highlandera Blidinje. U kampu na jezeru Crljenak toćamo ubivene noge i čekamo da se tijelo i glava ugase. Ne trebamo dugo čekat. U šatoru, zašuškana u pernatoj jakni i prekrivena vrećom, tonem u san. Blaženstvo mi prekida glasan lavež psa. Beagle imenom Badi čuva logor od zvijeri. Zalaje točno meni iznad glave i baš u trenutku kad počnem tonuti.
„Ko je gazda tom idiotu od psa?“ Ne znam. Čujem samo muški glas kako nježno kori Badija: “Badi, bolan. Kaki su problemi?“ Naravno, i vlasnik mora da je idiot. Drugo smo ga jutro Miki, Pero i ja prozvale Badi Bolan.
Znakovito je, a možda i nije, da smo taj pas Badi i ja doživjeli istu sudbinu. Oboje se vodimo kao „Odustali“. Badi je završio na infuziji u Tomislavgradu, a ja s Krešom i Antonelom te ekipom iz organizacije Highlander BiH – s druge strane ciljne ravnine. Na dočeku finišera.
A finišera Gorštaka bilo je svega 30tak. Izdvaja se jedan tata koji je poveo sina od 9 godina. Tata je cijelu dužinu staze teglio dva ruksaka. A mali je ustajao u cik zore i gulio stazu svih pet dana. Ne mogu zamislit svog sina da hoda pola dana na Blidinju, a kamoli cijeli Highlander. U cilj su prvi ušli Mihael i Faris, dva draga i samozatajna mladića. Umjesto priznanja i fotografiranja, prvo su se odjurili okupat u jezeru.
Odmah nakon njih, stigle su Miki i Pero. Osjećaj ponosa kad ih vidiš kako ulaze u cilj treća i četvrta je neopisiv. Pogotovo kad znaš da se protiv njih urotilo sve živo. Miki drži rekord u broju tegoba: 1.dan: mučnina i povraćanje, 2.dan: izgorena koža, ubod obada s alergijskom reakcijom, 3.dan: ženske tegobe, 4.dan: pad na siparu i koturanje 2 kruga s ruksakom na leđima, 5.dan: drugi ubod obada vrlo blizu prvog. I na sve to Miki odmahuje rukom: “Ništa mi neće ovo pokvarit. Ovo je mojih 5 dana!“
Čak i kad zbog drugog uboda mora skrenut sa staze 500 metara, Miki ide tražit raštiku da je stavi na oteklinu koja užasno peče i u cilj ulazi s osmjehom. U ruci drži zelene listove, ko da su od suhog zlata.
A Peru ne zaustavlja ni migrena, ni bolovi u leđima, ni koljena, ni umor, ni otežano disanje, ni glad. Žena samo ide. U cilj ulazi malo iza Miki, džepova punih ljekovitih trava, bobica i čudesa koje je usput stigla ubrati. Ne bi joj se reklo, al ta Petra fakat može svašta izdržat.
Iskreno, imala sam svoje sumnje u ovaj pothvat. Bojala sam se kako ćemo nas tri skupa, pa onda kako ćemo svaka posebno. Ja sam išla bez tegoba, osjećala sam se moćno. Čak i nadmoćno. Požurivala sam cure i prigovarala da previše stajemo, jedemo, pijemo. Da smo spore i da se razvlačimo. A onda sam pala, sjebala gležanj i napokon zašutjela. Cure su nastavile teglit u svom tempu i uspjele. Svaka vam čast Miki i Pero, prave ste i zaslužene Highlanderice.
A Badi Bolan se zove Boris iz Mostara. S ljudima na Highlander BiH dijeli mnoge ljudske karakteristike. Silno je duhovit, dobar i brižan. Pravi drug. Zapravo, takvi su bili gotovo svi na Blidinju. I sudionici i organizatori.
A šta reć kakva je ta Badi Bolan ekipa kad nakon što polu- živa uđe u cilj prvo pita: „Kako tvoja noga?“ Ma koja noga, jebeš nogu! Postali ste Gorštaci!
„A da, ma dobro to… Nego, daj pive i leda za taj gležanj. Da nazdravimo… trebalo je ovo preživit!“
volimbrdo.blog 