Zbog tijela koje imam, često se osjećam kao fejkerica. Još kao djevojčicu, svi su me pitali: “Dušo, a kojim se ti sportom baviš?” Niti jednim. “Pa kako to, a imaš mišiće?!” Ne znam, pitajte mog tatu.

Trebala sam govorit da treniram nogomet. Tako bi barem moji gigantski listovi imali smisla.

Šta reć, moje je tijelo oduvijek imalo neki svoj život. Stvaralo je mišiće bez napora, balansiralo vlastitu težinu, strpljivo iznosilo djecu i dobrovoljno se vraćalo u prvobitni oblik. Nekad je šutke podnosilo otrove, a danas šutke podnosi rekreaciju.

Iako zadnjih godina imam alibi za mišiće i dalje se osjećam kao fejkerica. I to zato što kužim da ljudi kad vide moje ruke i noge zabriju da sam opaka sportašica. Da sam brza, spretna, izdržljiva. Da mogu dić manji auto jednom rukom.

A ja sam cijeli život žalila što nisam naslijedila neki ženstveniji oblik. Tanje listove, duže noge, veće grudi, obliju pozadinu. A danas uglavnom ne žalim, pogotovo kad vidim u što se pretvore ženstveni oblici bez rekreacije.

Jesam li fejkerica? Vjerojatno ne sasvim. Ipak sam mišićavu pojavu naslijedila od originala! Na kraju krajeva, o tome svejdoče i njegovi nastupi za rođendan druga Tita.

Druga Tita, ej! Može li to ijedna moja ultra nadmašit?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s