100 milja Istre – 68 km Green

Jutro na dan utrke doručkujem za hotelskim stolom. Okružena sam vremešnim turistima koji se spremaju u obilazak Buzeta, Motovuna, Oprtlja, Grožnjana i Buja. Srknem kavu i pomislim: „I ja ću tako, ali nanoge!“

Do utrke je još 4 sata. Čitam poruke prijatelja koji mi žele sreću. Utrka još nije počela, a ja već pekmez! „Maki, kad bude teško siti se da si po to došla – da bude teško!“ kaže mi Zrile. „Ja se sitin pive!“ E, lako je tebi Stjepane, ti imaš pivu. Mi drugi moramo trenirat!

A ja trenirala jesam. Srećom, u tome nisam bila prepuštena samoj sebi. Moja buka u glavi stišala se pred planom treninga i Domićevom brigom da dobro odradim pripreme. Zahvalna sam mu jer mi je taj, 68 kilometara veliki zalogaj, strpljivo razrezao na manje komade i pomogao mi da ga s guštom maznem.

Navlačim biciklističku majicu, zlata vrijedan Boženin savjet. Ovaj put neće bit izribane kože na ključnoj kosti. U ruksak ubacim i mali Melem, nek se nađe. “Uzmi dugi rukav, zna bit hladno” poruka od Dragana. Uzmem svoje „sretne“ čarape, navučem jednu pa drugu. Jedna je okej, al druga je dječja s crtanim likovima.

Prikačim na sebe broj, obaveznu opremu i mali plivački mp3. Kolebam se oko štapova. Na startu skužim da jedan štap ne valja i s olakšanjem ih oba bacim u smeće. Malo kasnije vidim da svi, osim mene, na startnom broju imaju ime. “Zamisli, oni moraju bit oni, a ja mogu bit ko god hoću!”

U Buzetu, s Gabrijelom i Markom, čekam start. Podne je i pasja vrućina. Nakon starta ubrzo i prvi uspon. Događa mi se nešto čudno, neobjašnjivo. Grabim gore i nije mi teško! Nakon uspona, spust na Botoniga jezero… spektakularan pogled i prva stanica s okrepom. Zadržavam se kratko, no dovoljno dugo da primijetim da HGSS već ima posla.

Trčim lagano do uspona na Motovun. S grada opet spektakularan pogled i čuđenje: “Zašto mi lako ide?” Skidam tenisicu da istresem kamenčiće i vidim poznati zidić ispred sebe. Tu smo Tomo i ja provodili noći za vrijeme filmskog festivala…ma kad li je to bilo?! Sad tamo jedu tartufe, a ja kraj njih produžim na Livade.

Nakon okrepe na Livadama, uspon na Oprtalj. Nema ljudi, gdje su? Penjem se gore, uspon je prilično dug, ali dobro je. Volim brdo! S vrha spuštanje na grad, ljepota okupana zalazećim suncem. Tamo neki ljudi nose bebu na krštenje i doviknu mi: “Brava, brava!“ “Dražesno” pomislim.

Cijelo vrijeme pijem, ali ne piškim. Samo se znojim satima. Sve dok neizdrživo, taj tren moram čučnut. Nemam gdje, a nemam ni vremena tražit. A šta mogu, tu ću na stazi….valjda neće baš sad netko naletit! Taman krenem, kad na mene natrči ekipa. E jebiga sad!

Još malo pa okrepa Grožnjan, palim lampu. Mrak mi donosi mir i olakšanje od vrućine. Protrčim pokraj kuće gdje sam s društvom provela ljeto kod Nikole. Sjetim se kako smo njegovom ocu ispraznili podrum vrhunskih vina, i to u samo par dana jazz festivala! Nikole više nema, ali zato ima staze do Buja.

Još je malo do kraja, svega par sati. Moj krš od mobitela odavno je iscurio. Stavim glazbu i razmišljam o tome kako sam večer prije utrke među natjecateljima na 168 km Istre pročitala ime Karmen Kostanić. A daj, ne seri! Ona će na ovih mojih 68km dodat još 100? Pa jebote, ta žena je luda!

Sjetim se Mihe i Mateja na Ogulinu trailu, 33 km. Kako je to prošlo? Nemam pojma. Valjda tamo u cilju imaju neki punjač? Možda Petra i Željka već spavaju, njihova utrka je davno završila. Kako ću ih zvat da dođu po mene, a ne znam im brojeve…

“Maki, daj smiri se. U cilju su Mirta i Kiki, oni će sve sredit!“

Blizu je ponoć, misli su mi zbrkane. 12 sati napora, a kraj nikako da dođe. Iako već vidim svjetla u cilju, čini se kao da se ne pomičem. Želim kraj, dosta je bilo!

U cilju ne znam šta govorim, a nije nit bitno. Petra i Željka su tu, grlimo se i čestitamo. Netko nepoznat mi čestita i dodaje pivu! Tko je to? Poželim ga zagrliti.

„Kako ste znali da ću doć?“ pitam “Kako? Pa, pratili smo te!“

Naravno, blesava sam…zato je sve išlo! Dok sam ja lutala filmskim festivalima i vinskim podrumima, ljudi su me pratili. A i puno prije ove utrke. Pratili su me da se ne izgubim, pomagali mi da nađem dobar put i da ostanem na njemu.

Neš mi ti završit 100 milja Istre i tih sitnih 68 kilometara uz takvu podršku!

P.S. Za vrijeme dok sam ja lutala, oni su osvajali postolja. Karmen zgotovila tvrdih 168km Istre za samo 30 sati. Malo se osvježila i hop na binu s cvikama i majicom na kojoj skakuću neki plavi ljudi! U Ogulinu, Matej i Miho na postolju; prva dva mjesta!

A šta više govorit; ovaj vikend, ova ZTŠ ekipa…ma, čisto ludilo!

• 

• 

• 

• 

•