Šušur je gotov, vraća se trening. Jučer vozim prema staroj žici i velim sama sebi: “Ne pitaj jel bu teško” A čemu pitat? Neće mi nitko reć: “Samo za tebe, staza Jutarnje Gelender Lige bu danas lagana.“
Čavrljanje s ekipicom je ugodno i najbliže kavi u dugo vremena. Umjesto pozdrava, Domića pitam: “Reci odmah, bu teško?“ Dok se penjemo bolnom brzinom, mislim kako dugo nisam bila tu. A ko mi je kriv? Sama sam odlučila da je upis djeteta u prvi razred važniji od JGL-a!
Između isprekidanih udisaja, spominjemo Blatersu. Drugi put u par dana! Polako ali sigurno, stiže vrijeme mraka i ludovanja po Brdu.
Nakon Puntjarke, spust je totalna banana. Jebeno Bikča korjenje! Dok značajno usporavam, ekipa otpiči. Meni zazvoni mobitel. „Zašto me zovete, na treningu sam!“ derem se. S druge strane glasić odvrati: „Jer nema Čokolina!“
Trening završim sama i lijepo mi je. “Kako je bilo?” pita frendica. “Divno!” U autu pogledam novu poruku: „A mogla si doć na cugu!“
Na cugu? Glupost.
Pa da propustim trčat za ekipom koja se ne boji mraka i korjenja? U čijim kućama uvijek ima Čokolina? Pa jebate, tolko luda nisam!
