„Propustio sam bus…!“ nervozno javlja sin. Pa kako? „Ma, nije sad bitno. Odvezi me u školu!“ A kud baš danas…jel stignem bar oprat zube? U 8,30 imam sastanak u gradu.
„Nisi dobila mail, u vezi busa?“ pita me u autu. Ne! Al možda je to bio onaj s puno teksta koji nisam pročitala do kraja. Dok žurno ostavljam malog pred školom, učiteljica mlađe kćeri baci mi se na haubu: „Novac za radne listiće…još samo vas čekam!“
U gradu je katastrofa. U metežu traženja parkinga, stigne poruka od majke: „Svrati danas popodne.Trebam te nešto, hitno!“
Nakon sastanka, dućan. Nakon dućana, knjižara. Kupujem školski pribor i osjetim na sebi pogled. S naslovnice me fiksira grubo muško lice sa zaleđenom bradom. Koji bizaran tip! Zamisli, on će hladnim tuševima riješit sve moje probleme…ajd, nek proba!
Slijedi brzinsko kuhanje i zaglađivanje neurednih površina. Ništa od surfanja, ipak trebam delat:„Molim te, uzmi ovaj prijevod. Hitan je!“ Da, naravno…a koji nije?
Povratkom domaćih, razina buke raste: „E, dajte tiše malo! Pokušavam ovo završit…“ Stres me naglo proguta.”Danas je roditeljski…!“ dobaci mi netko od djece. Ali, ja imam trening! Pogledam muža, a on se neprobojnim slušalicama ogradio od svega ovozemaljskog.
S roditeljskog stignem na večeru. „U subotu imamo hrpu rođendana…!“vele djeca. “Mene nema poslovno.“ gotovo iste sekunde veli Tomo. “Ali, ja sam mislila ić sa ZTŠ-om na izlet! To jest, to je trening…već sam ih par propustila zbog roditeljskih sastanaka…” Tomo me odlučno prekine:
„ A čuj, ne vrti se uvijek sve oko tebe!“
I opet ja slijepa kraj očiju! Kupujem knjige, bacam pare. A doma hladan tuš i to đabe. Kad me zalije, trebam samo udahnut i brojat do 10! Kad izdahnem, bit će mi toplo, ko u kadi.
I sve će se vrtit samo oko mene…ma, zamisli ti to!
