Zadnji je dan rujna kojim se, na sam spomen zadnjeg dana prvog jesenskog miseca, probude neke emocije, maglovita sjećanja nedefiniranih iskustava, obojanih u srcu drage tonove. I baš neki dan, igrom slučaja, uleti mi u playlistu stvar zagrebačkog banda i zariže se u glazbene pore mog mozga kroz mnoga prislušavanja, a stihovi kažu ovako nekako… “posljednji je dan u rujnu, puštam svjetla da se gase, punih duša, male snage odlazimo…“
I možda se romantizirajući te stihove nađem u situaciji puštanja ili prepuštanja, baš kao što će se listovi uskoro prepuštati. Šumska atmosfera, uz lagani povjetarac, koji bi se dao možda bolje opisati, obojiti kao „breeze“, raste od sinoć i pritvara se u silovitu buru nabijajući oblake na greben i poigravajući se sa krošnjama stabala – divova…
I ovo jesensko sunce koje bezuvjetno miluje i malu travku na vjetru i suvi list na zemlji i čovječuljka koji leži na travi. Bez obzira kakvi su, svi oni dobivaju taj besplatni i neprocjenjivi tretman. I rado bi bia u stanju opisati zvukove igre vitra i šume, no i samim obraćanjem pozornosti prikazuje se sva ta kompleksnost prepuna detalja.
Andrija Savić
volimbrdo.blog 