Mogla bi napisat neki klasičan post o ZTŠ izletu. Na primjer, da ga nazovem Samarske stijene, sjeverna i južna skupina. Da opišem kako smo krenuli, di smo došli, da je dan bio predivan i u dobrom društvu. I da natrpam fotke.
Iz Zg smo u Gorski kotar krenuli rano. Peru, Kike i Domića razbuđivala sam pričom o snu u kojem sam se izgubila, a bez signala za mob. Bezvezan i dosadan san, pogotovo kad skužiš da se za kratko vrijeme ponavlja na javi. Dogodilo se da smo mi, Miho i još dva auta poslušali gugl i skrenuli gdje nije trebalo.
A Radić i Snow, koji ne slušaju nikoga, nisu skretali lijevo za Begovo razdolje nego produljili ravno i onda skrenuli za Samarske stijene lijevo preko Tuka. Kako je i trebalo.
Dalje, kad smo krenuli hodat i penjat se po stijenama, skužila sam da je Majka Priroda na Samarskim stijenama totalno poludjela. Čini mi se ko da je taj dan trzula rakije i odlučila bit nesputana. U tom je stanju, na neki očaravajuć i kreativan način nabacala kamene oblike, usjeke, pećine, vrtače…
A meni je to ludilo stijena bilo prilično izazovno! Za neke je dijelove trebalo hrabrosti i snage, jer klinova i sajli nema. Srećom, imali smo Domića, Peru i Mihu. Oni su nam pomogli riješit te strahove i nesigurnosti, pa nismo ostali zaglavljeni kao mač u kamenu.
Samarske stijene su strogi rezervat prirode, ne smije se tu ništa uzimat niti bacat. Ja sam ipak bacila! U toj netaknutoj prirodi ostavila sam život u kojem mi je posao bio sve i u kojem sam imala samo jednog prijatelja. Taj se tada zvao BlackBerry, a danas imaju druga imena.
I uzela sam, također! Uzela sam prekrasne vidike i dobru energiju, ruksak natrpala istančanim osjećajima prijateljstva i nonšalantno, bez krivnje odšetala van iz rezervata.
Ja bi nastavila dalje do Ravne gore i štrudle od borovnica…Al ovo je ipak klasičan post o ZTŠ izletu, solidno podmazan fotografijama.
A sve drugo je tamo, na Samarskim stijenama. Treba samo pazit na skretanje!
volimbrdo.blog 