Nakon sočne štrudle u Ravnoj gori, završila sam u groznici. Možda bi sve bilo drugačije da sam po povratku u stan mogla uć u tuš i izvaljat umorne mišiće? Ali, život je za mene imao druge planove. I opet me podsjetio da je sreća u malim stvarima! Kao kad nakon napornog cjelodnevnog penjanja po Samarskim stijenama dođeš doma. I kad ispod djece koja skaču po krevetu uspiješ istrgnut dekicu, omotat se njome i čekat da svi odu.
Tu sam večer zaspala odmah. No nakon samo par sati, probudila sam se u agoniji. Živa zakopana u crnu zemlju, a svaki pokret strahovito boli. Pokušavam udarati po tvrdom poklopcu lijesa, ali ne mogu dignuti ruku. A ionako me nitko ne čuje, svi spavaju dubokim snom.
Drugo jutro osvane sunčana nedjelja. Obitelj planira izlet u Samobor. Zamolim Tomu da u podrumu potraži stara dječja kolica i da me u njima preveze do auta. U Samoboru nek parkira najbliže kremšnitama, na invalidsko mjesto. Cijelo to vrijeme u sebi tiho jecam.
“Čemu suze? Pa to je tvoj stari frend, Muskulfiber!” Dok čekam obitelj da obavi šetnju, pošaljem poruku Andriji. Zahvalim mu za tekst i opišem svoju agoniju: “Aaaa… lipo je satrat se.”
U obnovljenoj navali samosažaljenja, ne primjetim jednu malenu, toplu zraku sunca. “Maki, kako si? Ja sam se malo upalila!” kaže Kike “Ja puno!” odgovorim, neopisivo sretna što nas ipak ima.
U utorak na treningu zacvilim: ”Boli me sve! Čak i trepavice” “Odlično, to znači da je trening bio dobar…!” nasmije se trener, bez trunke suosjećanja. Čekaj malo, a šta je s mojih dva dana u kolicima…?
Nema veze, našla sam u kvartu autopraonicu gdje imaju sluha za ovaj problem. Ubuduće ću nakon izleta svratit do njih i oni će me za čas propustit kroz gumene valjke!
Samo dođem, “vuuš, vuuš, vuuš” i vani sam ko nova!
volimbrdo.blog 