Zahvalila sam se uredniku i bura se stišala. A nije to ni bila neka specijalna bura. Kod mene je to bio umjereno jak vjetar, dovoljan da me odvrati od isplovljavanja na nepoznata mora.
Moj muž je rekao da on nije spreman. Nije odredio na što se točno njegova nespremnost odnosi, al meni na pamet pada nekoliko stvari. Jedna je moje fizičko pisanje. To jest, bivanje za računalom. Ja bi svakako ponekad trebala sjedit nad tekstom. I to dulje od vremena kuhanja špageta! A reci, oko koga će se svijet onda vrtit?
Na takvo njegovo “nespremnuće”, odgovorila sam podsmjehom. A neš mi ti muških! Kad su oni za išta bitno ikad spremni?
To popodne dođe mi frendica i već s vrata pita: “E, a ko ti je to?” Ko? “Pa ta osoba iz bloga. Jel ju znam?” Stvarno nemam pojma, danas ti svak svakoga zna! “Jel muško?” Je, muško je. Frendica se zamisli. Već vidim kako joj u glavi kreće špica ljubavnog filma o složenoj romansi udane žene i nepoznatog muškarca. Dok se uživljava u radnju, zavjerenički me pogleda: “ A jel i ti njemu nedostaješ?”
“Ne“ kažem i nastavim kuhati kavu.
Frendica je odjednom totalno razočarana “Ccc…ma nemoj? Ti njemu ne nedostaješ, a kako to? Šta on misli, da je neka faca…!”
Ne čudim se njenoj reakciji. Nisu svi, kao ja, spremni prihvatit manjak prave romanse u životu!
volimbrdo.blog 