„Maračić Gavranović!“ U ordinaciju ulazim skrušeno, kao đak koji kasni. Muškarac u bijelom gleda u ekran: „Slušam!“ Objasnim mu da imam tegoba s nosom: “Oprostite doktore, ne bih vas inače zamarala tim tričarijama, ali ne osjećam miris!”
„Jeste li učinili testiranja?“
Naravno, još jučer.
„Ok, finalni test!“ Sin navlači vrečicu na ruku i uzima još topli drek s pločnika. Zatim ga s gađenjem prinosi opasno blizu mog nosa. „Pomiriši!“ naredi mi. Povučem zrak tik iznad svježe hrpice. Ništa! „Ajde još jednom, ali jako!“ Opet ništa!
“Mama, moraš ić doktoru! Ovo nije normalno.“
Jasno da nije! Jer živjet bez mirisa je kao živjet u onom debilnom plastičnom balunu. Koprcaš se, rokćeš, njuškaš, krljkaš. Zvučiš i ponašaš se kao svinja! S vremenom prvobitno suosjećanje okoline prelazi u otvoreni prijezir. Shvatiš da je vrijeme da prestaneš sa svinjskim stvarima i da potražiš muškarca u bijelom! On smiri tvoje hroptanje i vrati ti ljudski oblik.
Ali avaj, ti si i dalje svinja!
Sada s nosom, koji nešto osjeća, i dalje rokćeš! I dalje uporno tražiš esencije ljeta u mirisnoj kaljuži koju si, zarobljena u balunu, zauvijek izgubila…
volimbrdo.blog 