Godina je 2020., mjesec prosinac, 6 ujutro. Za najbrže trkače, kultna utrka Blatersa ide svom kraju. Za druge ljude, koji ionako spavaju, mrak je i magla. A za mene je točno godina dana od prvog susreta s Blatersom, u gojzama.
“Sranje, ovo mi ne izgleda kao taj DVD” kažem Mihinoj Ani. Vani se ne vidi prst pred nosom, jer svjetlost farova ne prodire kroz maglu. “Ne, ovo definitivno nije to mjesto! A u kurac, doći će prije nas!”
Tako je i bilo. Stjepan i Miho završili su horor Blatersu 2020. prije no što smo nas dvije uspjele nać DVD Biškupec Zelinski!
A sjećanje na prizor njih dvojice kako nas čekaju i dan danas me uznemiruje. Potpuno zaleđeni, mokri i blatni, tresu su se nesposobni da rukama učine ijedan suvisli pokret. Znoj im isparava s odjeće, a šmrklje cure na sve strane. “O, Bože. Zašto nisam ponjela električne dekice? Da ih umotamo, uguramo na toplo i infuziramo tekućinu!”
Da ne bi bilo zabune, to su radili moji majčinski porivi. U stvarnosti, ta je nejač rasturila utrku po netrčljivim uvjetima.
“Bilo je užasno.” rekli su obojica. Al kunem se da sam uz užas, u istoj rečenici čula i čisto, djetinje veselje. “Sljedeće godine ideš i ti!” kaže Stjepan. Postane mi jasno da sjedim u autu s dva duboko poremećena lika. “Da, ziher. Pa daj se pogle, vi ste kompletni luđaci!”
“Maki, nema šanse! Ne budi luda.” čujem svoj unutarnji glas.
“Ne budi luda ” do 2021.
Fotka gore: Vedran Sabljić
volimbrdo.blog 