Vakserica

Ovih je dana moje humanističko biće kao mršavi pas ostavljen od gospodara. Za tu sam si onemoćalost sama kriva! U posljednje se vrijeme sustavno trujem brzom i toksičnom hranom društvenih mreža.

Al glavno da sam toksine zabranila u svojoj butigi! Tako je neki dan jedna cura napisala tekst o cijepljenju i unatoč tome što je tekst bio dobar, ja ga nisam objavila. “Ma pun mi je kufer te teme!” Pun kufer, ko i svima! Al nije samo to…meni se ne da polemizirat i dizat tenzije.

Ja sam se cijepila, a neki članovi moje obitelji nisu. Ja jesam, oni nisu. I to je sve što ja želim dalje mislit o tome. Mogu još dodat da sam se cijepila jer ne bih htjela da me djeca vide priključenu na stroj. A na šta oni misle kad ne žele primit cjepivo, ne znam. I nije me briga!

Meni je važno moć voljet ljude koje sam voljela i prije ovog sranja. I htjela bih da ti ljudi ne završe priključeni na stroj. A ova me mržnja vaksera i antivaksera izgladnjuje i plaši. Pa jebote, šta!? Koga uvjeravat u istine, kad svatko ima svoju?

A gle, jako je malo dobrih misionara. I onda mislim da su izuzetno male šanse da se među njih uguram baš ja!