Neke dane zapamtiš. To jest, zapamtiš gdje si bio i što si radio dok je, na primjer, Goran osvajao Wimbledon ili Janica prvo olimpijsko zlato.
A meni neće biti teško zapamtit šta sam radila dok je Matej trčao svoju prvu stomajlericu iliti utrku na 100milja, to jest 160km u Vipavskoj dolini.
U petak u 19h kad je Matej počeo trčat u Sloveniji, ja u Zagrebu nisam radila ništa bitno. Kuhala sam večeru, zatim gledala krimi seriju kao i uvijek petkom. Jedina je razlika je to što sam bacala dremljivo oko na livestream utrke i broj 24.
Dalje, dok je Matej trčao, ja sam cijelu noć mirno spavala. Kad sam se probudila, uz kavu i kruh s pekmezom bacila sam još nerazbuđeni pogled na broj 24. Nakon 13 sati, Matej je i dalje trčao i dalje treći.
Unatoč jutarnjoj magli, subota je bila predivna. Bezbrižno sam pojurila na Brdo slijedit Dražena u obilasku 10 sljemenskih vrhova. Bio je to krasan trek s Draženom, Franci i Žaci. Pravi jesenski! Matej je za to vrijeme i dalje trčao. Na kraju naše šestosatne avanture, uz kavu u čučerskoj birtiji od Margite saznajemo da Matej ima još malo.
Znam da je hrpa ljudi pratila Mateja i slala mu dobre vibre. A kako i ne bi!? Pa Matej je naš lik, tu iz kvarta. Neki naš Goran, samo s trekerskih terena…Al da je samo dobar trkač u moru dobrih trkača, vraga bi ga ja pratila! Iskreno mi može bit stalo samo do ljudi koji su dobri i pored svojih trkačkih kvaliteta.
Kad je Matej završio, svi su odahnuli. Kratko sam se čula s Marđ i čestitala joj na hrabrosti. U tom trenutku sam se sjetila svog Starog koji je nakon 22 sata čekanja da se ja napokon rodim rekao:”Ne daj Bože nikome ove patnje!”
Svaka čast Matej, neka smo i mi malo patili. Isplatilo se!
Fotke: Franci, Tajči
volimbrdo.blog 