O sebi znam da volim slobodu! Volim slobodno kretanje i prostor bez misli. O sebi isto znam da ni u najvećoj slobodi ne dišem punim plućima! Uvijek plitko, uvijek oprezno.
Moj brat je bio slatka beba, simpatičan dječak. Jednom je učiteljica rekla mami: “Nadprosječno inteligentno dijete, tako mirno i pristojno…” Ja sam se ljupko smiješila, misleći da govori o meni.
Kao klinac, dobro je igrao šah. Puno je čitao, svašta znao i nasmijavao me zabavnim i potpuno beskorisnim informacijama. Pamtim da mi je jednom, iz čista mira, izrecitirao sastav neke sintetičke droge. Ubrzo ga više nije zanimao sastav, samo konzumacija.
Sve kasnije, sve od tog trenutka prvih eksperimentiranja postalo je dokaz da Pakao postoji. I da je život s ovisnikom jedna od njegovih varijanti. Zahvaljujući bratu, ja danas znam da se u Paklu može živjet i preživjet! Može se, al ostanu tikovi. Ostane strah od nepoznatih brojeva, plitko disanje, oprez, grč u želucu, tuga, bijes, sram… Al strah i tuga najviše.
Ja znam da od Pakla nema bijega! Pakao je uvijek blizu, uvijek vreba. Tako je mene, koje li simbolike, zgrabio dan nakon Duhova Sljemena. Na sam Dan mrtvih! Kad sam pozvonila na mamina vrata, otvorio mi je Kostur u dronjcima, iskrivljenog osmjeha bez zuba: “E, Sis!”
Koji kurac on radi ovdje?
I kao u nekom bizarnom igrokazu, mama, troje djece i ja bili smo u istom prostoru s Kosturom koji je nešto govorio imaginarnoj publici. Odjednom se obratio mom sinu: “Čujem da si dobar u šahu! Hoćeš odigrat partiju?” “Može!” reklo je dijete.
Kostur je skinuo sliku kvadratnog oblika sa zida i okrenuo je na poleđinu. Uzeo marker i građevinski metar. Izračunao broj polja i duljinu stranica kvadrata. Obojao crna polja, zatim škarama iz papira izrezao kraljicu, kralja, lovca…Uskoro su dječak i Kostur igrali šah na poleđini maminog akvarela.
U tih par minuta, na kratko je iz krezube sablasti provirio moj mlađi brat. Umjesto bezdana, u dupljama su zaiskrile živahne oči. Kad je moje dijete povuklo pobjednički potez, na vrata su pozvonili bolničari. Nakon dugo vremena, osjetila sam kako me preplavljuje val sažaljenja prema svima. Prema Kosturima i prema nama koji s Kosturima moramo živjet.
Užasno, stravično izgubljeni životi, bez prilike za revanš.
Fotka gore: Alexander Petrosyan
volimbrdo.blog 