Najbolja osoba

Za neke ljude jednostavno zapneš. Slično kao kad u prolazu okrzneš dragocjen predmet, spretno ga uhvatiš rukama i, kad opasnost prođe, podužiš dalje.

Tek kasnije shvatiš da to usputno okrznuće ima značenje! Jer od tog trenutka, ta osoba za tebe postoji. Postupno i nenamjerno postane najbolja osoba za tvoje strahove i čudne misli, banalnosti i pametovanja! Ona uvijek zna najbolje.

A onda se dogodi trenutak u kojem skužiš da i ta osoba ima oštećenja. U toj toplini, na koju si se već dobrano navikla, otkriješ prostor emotivnog ništavila. Tim prostorom pušu neki drugi vjetrovi i tu nema ničeg osim ravnodušnosti.

Ne znam je li živjet s malo emocija isto kao živjet sa smanjenim osjetom mirisa? Mogu li ljudi naučit osjećajna ponašanja? I onda ih upotrebljavat funkcionalno, kako u kojoj prilici?

Odgovor bi mogao biti: “Da.”

I šta sad s tim?

Ništa.

Samo propitujem logiku Svemira i ona mi, po ko zna koji put, ostaje sasvim nedorečena!

Fotka: Alexander Petrosyan