Ponekad šaljem poruke bez uvoda. Poruke ogoljene od svega, osim od misli koja me s osobom povezuje! Takve poruke drugoj strani stižu onog trena kad se povezujuća misao pojavi; možda minutu ili dvije nakon. Takva se poruka ničim ne naslanja na prethodni tijek razgovora!
A mene baš raduje kad druga strana umije nastaviti dijalog započet u mojoj glavi! Premda ta moja radost, u ukupnosti virtualnog svijeta, nema baš nikakvo značenje!
————————————————————————————————————————–
„A smijala sam se Herr Flicku…“
„Sad i ti tako hodaš?“
„Da.“
„Proći će.“
„ Aaa utjehe…!“
“Tako su i meni rekli”
————————————————————————————————————————–
I eto. To su vam moje male oaze bliskosti u svekolikoj virtualnoj otuđenosti!
volimbrdo.blog 