Jesenskih 10

Nevješta sam u opisivanju prirode! I svi oni klišei “tu su predivni pogledi, divni obronci i nema ljudi” zvuče mi glupo kad ih sama upotrijebim. Al moram jedostavno reć – istok Medvednice je lijep.

A trekerska utrka Jesenskih 10 smještena je baš u tu ljepotu! Kreće iz Čučerja, vodi preko 10 istočno – sljemenskih vrhova kojima trkači trekaju po vlastitom ukusu. Ipak, mora se poštovat redoslijed vrhova! Kad se skupe fotke drvenih pločica na 10 zadanih lokacija, ekipa je slobodna zapičit se nazad u Čučerje. Na pivu!

Jučer, 18.11., početak utrke Jesenskih 10 ničim nije dao naslutiti da to zadovoljstvo završenog treka i pičenja na pivu neću doživjet. Niti u jednom trenutku nije bilo upozorenja o naprasnom prekidu jesenskog trekanja u kombinaciji Zrile -Kike- Maki.

A baš takav naprasni prekid dogodio se na spustu s Velike peći. Nezgodan teren, klizavo tlo. Odjednom, moja noga zaglavljena između dvije grane, a ostatak tijela proklizuje nizbrdo! Osjetim bol u koljenu i tihi “kvrc”.

“Maki, jesi dobro?” “Dobro sam!” “Maki, oćemo se vratit?” “Ne, šta vam je? Idemo dalje!”

Nakon Tepćine špice (vrh 6), bol se pojačava. Na Ročićevoj sjenokoši opet pitanje: “Maki, jel te boli?” “Onako…” “Nemoj ti onako, imamo još 10km i 4 vrha…!”

A jebiga, cure su u pravu. Ajde pliz, jednom u životu, ne budali! Koljeno te boli, a tu je staza 29 kojom ćeš se, takoreć bezbolno, spustit u cilj.

I probaj od toga ne napravit tragediju svjetskih razmjera!

Jer, šta god bilo, opet ćeš jurcat di te volja! A ne kao onaj klinac Aleksandar – Aco iz Vukovara koji je dolazio na otok. Sviđao ti se! A realno, šta se tu imalo ne sviđat jednoj tinejđerici!? Bio je lijep ko’ slika i igrao košarku!

U memorijalnom centru na Ovčari, na malom svjetlećem ekranu i dalje je bio lijep! Premda to nije već dugo. Kužiš, on ne može dalje igrati košarku i zaljubljivati se. A ti možeš!

Ne znam o čemu je Aco razmišljao na toj fotki u memorijalnom centru. Nadam da je zamišljao neka lijepa mjesta…

Kao što je istočna Medvednica, na primjer!