„Kako ste pali, opišite mi?“
Išle smo nizbrdo, s Velike peći, sve je bilo klisko. Kike je na guzicu pala sekundu prije mene, a sekundu prije nje Zrinka. Onda sam i ja pala, otklizala a lijeva noga je nekako ostala zaglavljena između dvije grane.
Ili dva korijena.
„Grana ili korijen, to nije bitno. Jel se koljeno zarotiralo?“ Ne znam. Bila sam previše zaokupljena ignoriranjem situacije i vikanjem „Dobro sam, sve ok!“
„Ovo vas boli? A ovo? Ovaj pokret? Aha…ajmo sad ovo probat, boli? A kad ovo radim? Isto ili manje? Od 1 do 5? Ajde sad ustanite, probajte savinut koljeno prema naprijed, pa nazad… Čekajte, nismo još gotovi…“
Niti 60 min kasnije, kaže Tin, fizioterapeut:
„Da, to je medijalni menisk u kombinaciji s lateralnim ligamentom. Bol bi trebala sasvim proći za 5-7 dana. Dobro ste prošli!“ kaže on.
„Da? Super, baš sam sretna!”
“Znači sad lagano hodat, masirat ligament, raditi vježbe. Obavezno vježbajte, nemojte to zanemariti…Pa se onda čujemo!”
“Da, naravno. Vježbat ću, bez brige….A ovaaaj, khm, kad misliš da bi…?“
„Iva, trčanje zaboravite na neko vrijeme. Najprije ćete normalno hodat, onda ćemo vidjet dalje…“
Tin je ljubazan i razuman. Za razliku od njega, ja sam zbog ograničenih osobnih sloboda, počela bit neljubazna i nerazumna. Zamisli, svi moji navodni prijatelji potpuno nesolidarno i dalje treniraju, prijavljuju trke, odlaze u brda…vješaju fotke!
Al dobro, neka. Objesit ću i ja fotku! Bit ću napućenih usana, u kupaćem kostimu, na rubu grijanog bazena. Bit ću gole kože i mišićavih ramena! A na te dijelove fotke treba usmjeriti pozornost…
Grupu penzionera s kojima ću dijelit bazen i fizioterapiju, e njih treba – potpuno zanemarit!
Fotka gore: Andreja Zelena
volimbrdo.blog 