Neke stvari mogu činit teleportaciju. Ljepota muškog lica na crno-bijeloj fotografiji mene je neplanirano prenijela u neko davno vrijeme, u neko davno prijateljstvo.

U snove, danas sasvim nepostojeće.

Samo par akorda i evo nas u klubu, zamahujemo glavama. Znojna kosa pada nam preko lica – njena crna, moja plava. “With the lights out, it’s less dangerous, here we are now, entertain us!” Sreću osjećamo u naletima tijela, u dimu, u Nirvani, u mladosti.

Možemo provesti sate i dane gradeći kule. Možemo jedna drugu uvjeriti u najnevjerojatnije ideje, možemo sve pokušati, možemo sve reći. I možemo misliti da je sve to sasvim prirodno, tečno, pripadajuće.

Ne možemo vjerovati će nekad u budućnosti postojati vrijeme u kojem se nećemo poznavati. Kad će nas, tu i tamo, neka sitnica podsjetiti na to da smo nekad bile bliske. I da smo činile lude i nepromišljene stvari.

Da smo, recimo, jednom zaboravile zgodnog frajera u tipu Cobaina, jer smo baš bile usred rasprave o arhitekturi.

Na šanku “Jabuke”…






Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s