Tu noć svi smo bili kradljivci.

Mi smo krale svitlo gospodinu Misecu koji je mjesečarija nebom 363. put ove godine, brojeći po mojim samostalnim otkucajima srca. Pod stjenovitu koprenu Tule, kroz Kraljičina vrata, u sjenovit zagraljaj crne šume. Ka Svecu…punom, blijedom Misecu iza leđa. Zima mu je ukrala rumenilo sa obraza.

Svi smo bili kradljivci.

Mila je propadala kroz snijeg. Na trenutak sam ju zabrinuto pogledala, hoće li joj biti teško? A ona? Ona je skakala poput bijele lisice, propadala do struka i opet skakala. Nije tila ići mojim stopama nego je sama prtila svoj snježni put. I ja sama radin svoj put, neću prečice. Noć nam je krala dah, sa usponom ga kovitlala i isprepletala u sve veće bijele plamenove.

Tako je mirno.

Jedan se oblak sanjkao na južnoj strani Sveca. Tu di mi stojimo svjetluca tisuće i tisuće kristala. Mali, ledeni zvjezdani vojnici. Mislim da ožive na noć punog miseca. Tišina je toliko glasna da me strah da Gospodin Misec ne čuje krckanje leda pod mojin nogama. Hoće li se ljutiti na nas? Hoće li ovo sve nestati?

Tu smo noć krale svitlo od Miseca, krale smo tajni život od Brda. Za uzvrat, postale smo njegovi vječni sanjari.

Kao što sam rekla…tu večer, svi smo bili kradljivci.

Dora Župan

Fotka gore: Mladen Radolović Mrlja / Fotka dolje: Dora i Mila

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s