Mislim da me gruda snijega odapeta s društvenih mreža boli isto kao prava. Pogotovo kad me, onako blesavo zagledanu u tuđa skijanja, pogodi drito u facu!
“Pljasss!”
Maki, ostani pribrana, bez naglih reakcija i psovki. Pljuni taj snijeg iz usta i provjeri jesu li ti svi zubi na broju. Jer uz ovomjesečni račun za plin, nemaš prostora za kupovinu novog zubala!
A gle, ako se ne želiš grudat, ne izlazi na snijeg. Nit virtualni, nit normalni. Ne otvaraj fejsbuke, strave i ostale servise. Za igru nemaš friških gruda, a lanjski snijeg nikoga ne zanima.
I pustimo sad priče o tome kako si naučila skijat u jednom danu!
Ljudi su već shvatili da u životu imaš više sreće nego pameti i nikome nije čudno što je tako bilo i sa skijanjem. Jednostavno, na tvoju krhku pamet sreća je dodala dobrog prijatelja i jednog od ponajboljih instruktora skijanja na prostorima bivše Juge.
„Maki, šta kažeš da ti i ja malo skijamo?“
„Može! Al ja ne znam skijat.“
„Ma dobro, riješit ćemo to već danas.“
Znam da to nije nešto što ljude zanima, al vrijeme je da se istina sazna. A istina je da su se na Vlašiću, u snijegom zametenoj kolibi, kovali ozbiljni planovi za moju skijašku karijeru…
Gips i Janica. Marijan i Maki.
Ostalo je povijest!
volimbrdo.blog 