Bio je sunčan dan, baš kao danas. Takav dan kad mi se čini da je sve dobro i da će se sve zamišljeno i ostvarit. Ne samo meni, nego svima. A meni se u nedjelju činilo mogućim vidjet prijatelje na LoveRun utrci, činilo se mogućim zaletit se na Brdo i nastavit punit baterije na suncu. Sve se to činilo mogućim do trenutka kad je zazvonio telefon.
“Gospođo Iva, vi ste?” Da, ja sam. “Žao mi je, vaš brat je noćas preminuo.”
Moja sunčana nedjelja u tom je trenutku s Jaruna skrenula u Sesvete. Odvela me u mračnu bratovu sobu, među njegove stvari do njegovog tijela koje je nepomično ležalo na podu.
“To je to, znači. Gotovo je.” Nema više Pakla. Ni za tebe, ni za nas.
A zapravo je šteta što ti i ja dijelimo tako malo sretnih uspomena. Šteta je što smo dijelili samo bol i što smo njome punili godine. Ipak, pamtim jedan obiteljski ručak neke davne, baš obične nedjelje. Mama, tata i nas dvoje za stolom. Na radiju se do nas probija neka moćna stvar. Nad tanjurima juhe, ti i ja u isto vrijeme počnemo pjevušit i klimat glavama…
“…na sjeveru smrtno je zima, na jugu pingvini jedu ljude, na zapadu ljudi ljude, a istok se trudi da kao zapad bude, istok se trudi da, istok se trudi daa…”
Na refren oboje skočimo, odgurnemo stolice u stranu i na zaprepaštenje staraca počnemo skakat u tijesnoj kuhinjici:
“Oj dužine i širine, ekvatori paralele
Gore dolje ljevo desno ekvatori paraleleee!”
“E, koja dobra stvaaar!! Daj pojačaj, Sis…!”
I pojačala sam! Sjećaš se toga? I smijali smo se, zajedno! Ti si vjerojatno zaboravio, nema veze. Meni je drago da sam se toga sjetila baš danas, kad mi očajnički treba bar jedna sretna uspomena na tebe…
Pa… želim ti sretan Let 3, braco!
Sretan ti let i odmori se…
volimbrdo.blog 