“Tu upisujemo sav šećer koji pojedemo! Vidiš, tri dana moramo upisivat svaki gram i onda zbrojit” kaže mi sin i pod nos gurne tanku knjižicu na kojoj piše Šećerko.

I šta onda?

“Onda ćemo vidjet dal jedemo previše šećera” kaže.

“Ccc, ja nemam šta pisat, već znam rezultate!”

Srknem zaslađenu kavu i nevoljko se odvezem do Sesveta, po psa. To je bratov pas, a brata više nema. Pas treba novog čovjeka! Dok stojim na vjetru i gledam za muškarcem koji ga odvodi, mislim da on nije loš čovjek. Al ipak sam tužna. U povratku stanem u dućan i kupim si veliku kutiju krafni. “Ima ih dovoljno, možda ostane koja djeci.” Dok stavljam u usta drugu po redu, pekmez mi kapne na traperice.

Za takvu nespretnost mogu okriviti činjenicu da sam relativno nova u Šećerko svijetu. Svoju emotivnu glad na taj način zadovoljam tek nekoliko godina. A trenutak kad mi je slatko počelo predstavljat nešto utješno, ne mogu točno odrediti. Al sigurna sam da je bilo u ovoj eri.

U djetinjstvu nije moglo bit jer sam odrastala kao Amiš, bez kupovnih slatkiša. To je bio svijet moje mame, sve samo zdravo i domaće. “Ako ti je do slatkog, uzmi malo kompota. Ili jabuku! Ovo u dućanu je sami šećer.”

Šta će ti to?

Da šta će mi? Pa možda bi mi nekad životu koristila utjeha odvratno slatkih kolača. Voljela bi da sam znala da napolitanke od čokolade s mlijekom liječe skoro sve probleme. Da skidanje srebrne folije sa marshmellowsa može odvratiti misli od činjenice da je u zemlji rat. I takve stvari.

Možda nismo svi rođeni da emotivnu glad zamijenimo orašastim plodovima i sušenom papajom. Neki od nas moraju jesti sranja, možda si ne mogu, ne žele priznati da ih zdravi režimi dodatno živciraju. Jer, budimo realni, ne djeluju!

“Želim se ubijati od šećera i masti!”

Naravno da želim. Ali, samo dok se psiha ne balansira! A onda se želim vratit pameti i zdravlju, šutke i podvijena repa.

Ne brinem osobito što sam danas izdala svoju amišku prošlost! To je samo dokaz da mi ništa ljudsko nije strano. I evo, ovdje i sada obećajem da ću popisat sav taj šećer, bit će crno- na- bijelo. Ne zbog mene, nego zbog sina! Još je mlad i nema smisla da prerano krene s takvim uništavanjem. A ko zna, možda usput dobijem i odgovor na pitanje:

Koje slatko konzumirat kad prijeti nuklearna katastrofa?

Jedna misao o “Šećerko

  1. Aaaaaaaaaaaaaaaaaahahahahahahahaha!!! NE DAJ SEEEE!!! Nema goreg od mene. Ja izbjegavam službene domjenke kako se ne bih sramotio prožidirući kolače i slastice. Užas! To ljudi nisu vidjeli. I nemam filtera za “ovo je šit od slatkiša”… sve je dozvoljeno pa zapravo jedva čekam korizmu da se odreknem slatkiša. A zapravo toliko ne želim dobiti dijabetes da me konstantno i to klistira da ne žderem… a žderem. Proždirem sinove Nikole i začeve kad ostanu jer se dijete zna kontrolirati. Ja ne. I nemam čak ni srama. Nisam siguran ni da uvijek stignem skinuti onu kretensku foliju što se zalijepi za tu čokoladu upitne kvalitete. Sva sreća što me ovo “suho slatko” tipa štrudle, suhi keksi, buhtle i krafne ne hebu baš pretjerano. Inače bih i to razvaljivao. Pozovi me u goste kad trebaš očistiti ta govna… pojest ću i to! Besramno! Namoći datulje u kikiriki namaz… možda pomogne! A i dobro je za trčanje! Bokić!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s