Tak imam te rad

Ovo nije priča o dolasku proljeća. Ovo nije priča o zaljubljenosti na mah, negdje ispod stabla magnolije. Ovo je priča o ljubavi na koju sam zaboravila, da bi me na nju podsjetila jedna obična kupovina hlača.

Hlače su bile daleko od mog doma, u jednoj novozagrebačkoj trgovini. Odlučila sam otić po njih i do tamo žustro pedalirat. Na neku mi se foru trošak cijele te priče činio manji, ako odem biciklom.

Varanje sebe ili ne, otišla sam i kupila hlače. Preostalu krivnju brzo sam izvjetrila gonjanjem bicikla kroz poznate lokacije: Muzej suvremene umjetnosti, Sava, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Lisinski, Glavni, Tomislavac, Zrinjevac, Trg, Stara Vlaška…

U jednom sam trenutku zastala. Na semaforu za park Ribnjak, pritisnula sam gumb za pješake i čekala. I baš tad, nekako filmski, proljetne su zrake zasjale kroz tornjeve Zagrebačke katedrale i toplinom počastile mene i druge ljude. Spontano sam zatvorila oči i duboko udahnula.

Do mog se mozga probio dim auspuha, prožet vonjem plijesni, s dodatkom kave iz obližnjega kafića i toplog kruha iz pekare. A iznad svega, zatreperio je opojni miris još jednog divnog zagrebačkog proljeća!

U tom se trenutku nisu oglasile fanfare i nije bilo nostalgičnog vraćanja u prošlost. Zapravo, nije bilo ničeg specijalnog, osim jedne zaboravljene emocije.

Zagreb, tak imam te rad!

Pa zamisli kakva sreća da sam se rodila baš ovdje i da još uvijek živim tu! Čini mi se da sam zbog raznih sranja tu činjenicu zgurala u zadnju ladicu. Mislim da sam čak, i to skroz trijezna, u nekom trenutku trabunjala o odlasku na selo…

„Gospođo, kaj idete prek?“ iz ljubavnog sanjarenja trgnuo me glas starije žene.

Ne. Ostat ću još jedan đir pritiskat gumb na semaforu! Svom gradu moram objasnit da mi je brdo samo avantura. Neka zna da je on jedan jedini! Da ću ga od sad češće posjećivat i da ćemo se više družit. I želim mu još reć da mi je i dalje jako lijep…

Posebno ovako, u proljeće!