Lako je proći Istru trčeći, ali ajde ti sidi!

“Alo, Andrija di si? Kakvi su ti planovi,´ćeš s menon…Idemo do Istre, pratiti Nenu?”

“Aj, daj mi po ure da razmislin…”

“Ma razmišljaj do jutra, krenili bi oko 10.”

Igran pismo – glava, jer ne mogu sve varijable uzeti u obzir. Na prvu mi kovanica kaže da ostanen doma, ali odlučin igrati do 3. Istra rasturi s 3:1! Maksimalno neodlučan, bacin se na zapisivanje svih “za” i svih “protiv” ovog putovanja. Rezultat zapisivanja ispadne neriješen, pa opet uziman mobitel i zoven Miću .

“Alo, evo proba san s kovanicom i sa onon američkom budalaštinon “za” i “protiv”…i dalje ne znan. A ja bi ti bia od pomoći gori?”

“Je, je bilo bi mi puno lakše.”

Ha dobro, svemir mi izgleda daje super opravdane razloge za odlazak u Istru, a pored toga mi roadtripić u low budget modu izgleda sasvim primamljivo.

Ujutro relativno brzo i opušteno spremam stvari, s ćalama na glavi, zavaljen u udoban sic slušan zastrašujuću prognozu za sutrašnje popodne i pitan se oću li već danas pokisniti? I da li san se zajeba, jer nisan uzea nepromočive patike, one u kojima noga ostane suva po ure duže.

U Gospiću stajemo u nekom restoranu sa seljačkon spizon i utapamo se u porcijama. Iznemogli od jela, dižemo se i krećemo dalje. Čekaj, restoran se zove Maki…koja slučajnost, misto u kojem san se umalo udavia u gulašu dili ime s prijateljicon koja mi stalno soli pamet da triban više isti! Nakon 150 km vožnje počinjen osjećati bolove u gluteusima izazvane mukotrpnin sidenjen.

Lako je proći Istru trčeći, ali ajde ti sidi!

U Labin dolazimo uru prije od planiranog! Imamo vrimena za kratki đir kroz stari dio grada, maštanje o trčanju singlicama kojih ima u okolici tog slatkog gradića. Ledeno jugo utišava elementarnu potrebu za sladoledom! Kaldrma, ateljei, izložbe, vino, film, glazba, galerije na svakom kantunu, uobičajeno za istarske gradiće koji žive i dišu umjetnost. I kad sve to istovrimeno dođe u moj unutarnji svit mašte, poželim da se sve pretoči u javu na neko duže vrime…

Na startu u Labinu (0 km) dugo čekamo našeg favorita Nenu i u meni se budi skepsa da se on možda informira o startu na nekom starom, neslužbenom raspisu utrke. Dok čekamo, ja promatran ultraše pokušavajući upiti njihov elan! Jebote, pa oni su, uz pokoji izuzetak, bivši narkomani, alternativno liječeni ili neliječeni alkoholičari, boemi i moderni bitnici egzotičnih svjetonazora. Neki, bez obzira šta su favoriti, puše i piju i općenito ne ostavljaju baš dojam normale…

Napokon, naš pulen se pojavljuje, dosta ležeran, očigledno spreman i s puno kilometara u nogama. Toliko je trenira ove zime da su mu gelovi i čokoladice poili pola gornje petice desno.

Na startu klasika: AC/DC i Thunderstruck i nabrijavanje uz talijansku grupu glazbenika na udaraljkama. Lipa kolonica od otprilike 150 ljudi kreće u istarsku avanturu dugu 168 km sa 6515 metara uspona i spusta. Mi se pribacujemo na radni mod i krećemo prima jugu i obali Istre, odnosno Kvarnera. Kroz prozor gledan prizor koji bi moga biti idealni spot za “Temperu”…

Na Mošćeničkoj dragi, (35 km) i prvoj okrijepi na kojoj je dozvoljeno pomagati trkačima, osjeća se adrenalin i uzbuđenje. Jedan od Hrvata je na 35. kilometru, 3.ukupno! Po drugi put se tog dana akumuliralo nestrpljenje u očekivanju Nene, koji prolazi dosta vrimena nakon prolaska prvog Hrvata. Ne kasni on po prolaznom vrimenu koje je predvidia, ali ga je 2 puta “oženilo” do Mošćenićke Drage (2 žene su stigle prije njega)… Neno dolazi malo uznemiren i žali se na rasparanu sponu ruksaka i futrole za štapove, to se pokušava sanirati, bezuspješno.

Neno nastavlja dalje, a mi se auton transportiramo na Učku. Gledam Miću i Barbaru kako do auta nose teške kutije i briljiran kao debitant u supportu koji s okrijepe odlazi s rukama u džepovima ostavljajući vriću s izotonikon na klupi!

Na Poklonu, (52 km) drugoj kontrolnoj točki s dopuštenin supporton još življa atmosferica! Šator, romantična rasvjeta na granama smreke i pojavljivanje snopova svitla u mističnom ruhu…neki trkači već dosta sablasno izgledaju…!

Mićo se, u trenutku spoznaje zaboravljenog izotonika, vraća na prijašnju okrijepu, a ja i Barbara pripremamo stvari nadajući se da Neno neće skužiti da mu nešto fali. Naravno da odvratni štreber odma skuži da mu fali 3 kesice nečega i zbog toga nam da blagu i bljutavu “jezikovu juhu”, totalno razočaravajuću.

Na iduće dvi okrijepe, u Brgudcu (66km) i Trsteniku (84km) samo pratimo razvoj situacije, omamljeni od umora, letanja, krivljenja i kljucanja u autu. Naš as dolazi konstruktivno raspižđen i niti nas ne primjećuje!

U Buzetu (100 km) opet pripremamo nadopunjavanje šećerno-energetske municije, gledamo svitla trkača koji se polako spuštaju sa Ćićarije i trzamo se svako malo padajući u san. Tu već počinju učestalija odustajanja trkača. Neki od njih nastavljaju ili počinju s uživanjen u alkoholu, ovog puta u crnom vinu koje je, ako se mene pita, bolje od tabletica grožđanog šećera iz DM-a! I tu vidin trkača s ručnon protezon koji otežano otvara tranzitnu vriću i puni bidon i pomislin kako u nekin ljudima stvarno ima žara i strasti za izazovima.

Na putu do Butonige (116km), Barbara ubije oko, zagubimo se u nekom selu s 5 kuća i 3 pasa, skužimo zajeb, Barbara se budi, preuzima kontrolu i idemo po novih 36 minuta do odredišne točke. Ja napokon upadan u plitki san, budin se nadomak Butonige i još pospan mislin da li Butoniga uopće postoji? S dolaskon jutra i dizanja sunca na oblačnom horizontu, Neno diže ritam utrkivanja, smanjuje zaostatak za nekin trkačima i nastavlja put zapada.

U Livadama (131 km), kava naručena u kafiću i ispijena na spremniku za stari kruv isprid malog dućana. U jutarnjem tupilu iznenađuju me svježe strijele, trkači s utrke na 40 km, koji su startali par kilometara prije. Na ovoj zadnjoj okrijepi dozvoljene su intervencije i tu punimo Nenu raznoraznin drogama, dobiva masažu i ulazi u zadnjih 35 km utrke.

Na Livadama Neni počinje prava utrka s vrimenom i pitanje Hoće li skiniti hrvatski rekord ili ne?

U Grožnjanu (147km) okupaju nas zrake prolitnjeg sunca koje bacaju u limb između sna i jave. To sunce će koštati neke trkače, a vjerojatno i Nenu! On dolazi koji minut iza predviđenog vrimena i žali se na teške noge i umor. Ispratimo ga još u Bujama (155km), svako od nas troje govori mu neke svoje gluposti  i time ga pokušava podići…

Dolazimo na cilj u Umag (168km), ja se tresem kao neliječeni junkie i pokušavan naći kavu. Treba mi sitni impuls energije, strahujen kako će Neno doći i a ja ga neću moći snimiti i rugati mu se na račun stanja i izgleda! Još malo kljucan na udobnoj tartan stazi, a onda se dižem skupa s ostatkom ekipe nestrpljivo pratim kad će se pojaviti na vidiku. Satnica rekorda se približava, čekamo kraj… !

Neno se, s dosta lipon tehnikon i u pristojnom tempu, pojavi minut kasnije, otrči parsto metara po stazi i uđe u cilj za 22:13:47, samo dvi minute iza dosadašnjeg rekorda Hrvata! Zadovoljan i iscrpljen, popriča s ljudima, primi čestitke, prođe pored trećeplasiranog i petoplasiranog koji nepomično leže, brižno ih pokrije imaginarnin lancunon i ode pod tuš…

Tekst napisao: Andrija Savić

Fotka gore: “Andrija na tartanu” by T.Kezele