‘Cause it’s some kind of sin
To live your whole life
On a “might’ve been”
The Killers, Caution
Tamo još prije nekoliko godina kada sam iz borbe sa kvazi maratonskim trail dužinama sramežljivo zakoračio u svijet ultra trailova, moja impresija je bila da je 100 km manje-više granica razuma i da bi bilo lijepo jednog dana uz ponešto sreće odraditi CCC (100 km event na UTMB za one neupućene). 100 majlerice (utrke od 168km)su samo za samodestruktivne luđake i to nema apsolutno nikakvog smisla trčati.
Isključivost je međutim loša životna navika i zabrijati da nešto baš moraš napraviti bez obzira na cijenu ili da nema šanse da to ikada napravim nije baš bila moja nit vodilja u životu. Moj život je onako više fluidan, neka vas moje polu autistično ponašanje ne zavarava, i ta fluidnost me eto ipak odvela na 100 majlericu. Zašto? Valjda zato što mogu. I zato što volim izazivati svoje demone sve dok me jednog dana napokon ne pobijede.
Nije ništa neobično da vam određeni događaji s vremenom promijene perspektivu, ali i nakon završene prve 100 majlerice u Istri i dalje mogu reći to je utrka samo za samodestruktivne luđake. Nemojte se navući na to. Hoću li to ponoviti? Pa naravno, zašto ostati samo na jednoj?
NA PUTU PREMA DOLE MORNARI TI MAŠU ŽENE TE VOLE, NA PUTU PREMA DOLE JEDINO ŠTO TREBAŠ VIŠE NEMAŠ … NE POSTOJE PORAZI NEGO SAMO TISUĆE RAZLIČITIH NAČINA DA NA KRAJU IPAK USPIJEŠ
Znam zašto hrpa ekipe brije na cestovne maratone. Kao prvo kratko traju, u prijevodu to znači da patite samo tri, četiri, pet sati koliko ste već brzi ili spori. Istina je patiš gadno, ali krakto. Kao drugo pripreme su straightforward, samo odabereš željeni tempo i imaš detaljno razrađene programe koji dan trčiš koliko u kojem tempu. Prosto ko pasulj rekli bi komšije.
Pripreme za 100 majlericu. E tu svako ima svoju mantru. Neki kažu samo dugi spori treninzi sa heart rateom u prvoj ili možda drugoj zoni. Neki kažu deri samo brdo. Neki kažu važna je zimska baza sa puuuno kilometara. Neki kažu ganjaj bicikl i trči samo intervale. Google izbacuje bezbrojne varijante treninga. Pa ti vidi.
Moje pripreme su trajale pa skoro tri godine. Ne zbog toga što to toliko traje, već zato što mi je prvu prijavljenu utrku u proljeće 2020 otkazala korona. A recimo da sam bio spreman. Nikada zapravo neću saznati. Uslijedio je raspad sistema i važna lekcija, puno je lakše podignuti tijelo na tu razinu kroz 5-6 mjeseci treninga nego to onda održavati unedogled koliko je već korona odgađala utrku.
Napustio sam svoj san. Rekao sam pusti to, odmori tijelo, i glava je to nekako prihvatila. A onda se dogodila Karmen. Ujebala me. Morala je pisati o svojoj 100 majlerici, a ja sam to baš morao pročitati. I bam straight from the zero to the fourth of July.
Prijavljeno i natrag u pripreme. Muči me hamstring. Štekam. Karmen mi je poslala svoj misy plan s kojim je došla do postolja, ali realno gledano nisam ja čovjek za treniranje po tablicama. Dolazi već 12. mjesec, još samo 4 mjeseca i utrka je. A ništa, krećem to odraditi na svoj način, vlastiti način je uvijek najbolji. Ako i failaš znaš točno zašto se to dogodilo. Kada sam ja to uostalom bio spreman poslušati druge u životu. I vidi kako sam dobro ispao.
Orange is new black, a kvaliteta je nova kvantiteta. Dionice, asfalt, ali ne po skroz ravnom, mora biti uzbrdo, nizbrdo, svakako. Tamo po Šestinama, Medvedgradu, Tuškancu, pa malo Maksimira, malo Sljemenske ceste. I mora biti brzo. Brzo, jako, ne traljavo. I punog želuca. Moraš naučiti trčati sa punim želucem. A da ne povraćaš putem. Skupljam onako usput maratonski PB u treningu na Sljemenskoj cesti. Skidam 5km i 10 km PB. Skupljam PBeve na hrpi Strava segmenata. I tako iz tjedna u tjedan, bez odmora ali i bez onih nekada suludih trening dužina. Nikad brži u životu, ali da li je to dobro ili loše za 100 milja?
Nisam baš pretrčao ni malo u pripremama, poderao sam Cliftonice pripremajući se ove zime, u 4 mjeseca nekih 2000 km i 60.000 m uspona. Ako vam se čini puno, lijepo vam kažem nemojte se navući na to.
ME, MYSELF AND I PROTIV ZDRAVOG RAZUMA … And I don’t feel myself again, I thought I’d be fixed by now, Walking through the horizon, I found myself back here somehow…
Sve je spremno. Kultni 1M je zadnja provjera. Nisam ga iz kojekakvih razloga do sada nikada odradio i trebam jednu takvu nepoznanicu da se uvjerim prije Istre da je sve OK. I sve ide glatko, baš onako kako treba, ne idem brzo ali noge su lagane čak i dan nakon 1M. Upoznajem na stazi i Mukija. U 5 minuta shvaćam zašto je legenda. Ne nisu to utrke koje je odradio. Jednostavno ima smirujući efekt, nestane i onda se pojavi niotkuda.
Zadnja tri tjedna, tapering. Zavirujem u onaj misy plan od Karmen da vidim koliko bi trebalo ograničiti kilometražu. Curi i Batica se sprdaju sa mojom odlukom da poslije prvog kola ZTŠ lige odradim ostatak svojeg treninga i zaokružim dan na 30 km samo dva tjedna prije starta utrke. Ali takav je plan. Ma pusti ih nek se zabavljaju. Noge su lagane a to je jedino važno, gore, dolje, ravno, neravno, nebitno.
Ljudi na Stravi govore da sam spreman. To znam, znam i što ću proživjeti do Buzeta. Ali kako ću funkcionirati do kraja? Da li je moj želudac spreman funkcionirati 30 i kusur sati? Hoće li leđa izdržati, noge, hamstring? Glava je problem, veliki problem, najveći problem, znam da mi moja glava neće dopustiti da odustanem pa makar i doslovno umirao na stazi.
Čangra i Dante nude support na utrci. Razmišljam. Ma ne, to su moji demoni s kojima se želim poigrati. Me, myself and I. Tako to treba biti. To je jedini pošteni način. Hvala dečki, ali ja to zaista moram napraviti sam protiv sebe.
Tajči šalje poruke, dijeli iskustvo i savjete i ohrabruje. Znam sve, ali opet lijepo je porazgovarati.
Dado je tu da osigura svu opremu koju trebam. Kada trebate nešto pitajte Dadu, neće vas razočarati.
Odlazim u Umag u srijedu, želim što više odmora pred samu utrku. Javljaju se Maki i Tajči, nova ohrabrenja. Ali oluja u glavi je sve žešća. Želim samo da počne. Tu je Muki, tu je Davor, tu je moj imenjak, ima nas. U busu smo. Sad je već pravi uragan u glavi. I onda click. Gle, do Buzeta sigurno možeš. A tamo ima svega, pa ako ti se više ne bude dalo odustaneš. Click. Smirenje pred oluju.
KORAK U NEPOZNATO … Her momma was a dancer And that’s all that she knew ‘Cause when you live in the desert It’s what pretty girls do..
Petak 17:00. Napokon je krenulo i sve je na svojem mjestu. Nakon tri godine uspona i padova, sreće i tuge, dobrih i loših dana, dana za skidati rekorde i ozljeda, krećemo u avanturu. Prazne glave, laganih nogu i sa planom. Pa svaki plan je dobar dok ne krene utrka, onda sve ionako ode nekim svojim tijekom. A što je zapravo bitno za 100 majlericu?
Kao prvo treba biti svjestan da je to utrka koju ne možete završiti. To je utrka koju morate odraditi od prvog do zadnjeg koraka i ne možete preskočiti niti jedan korak u sredini, bez obzira koliko ste dobri ili loši, brzi ili spori. To je utrka od 168 km. Ako krenete brojati kilometre do cilja nećete ju završiti. Koliko god ste prešli imate pun kufer i još malo do cilja i prije ili kasnije pukneš od razmišljanja o tome. Ja zato takve utrke trčim od okrijepe do okrijepe. One su u pravilu svakih 15-20 km, a za svakog ultraša to je distanca koju bez problema savladaš pa makar morao i naizmjence šetati i povraćati. Memoriraš taj segment i odrađuješ sa ciljem na sljedećoj okrijepi. Onda tek razmišljaš o sljedećem segmentu.
Kao drugo moraš jesti. Jesti. Ne ona sranja od gelova i pločica nego jesti konkretne stvari koje se nude. Gelove uzimam samo kao boost za uspone. Prije svakog jačeg uspona uzmem gel i leeetim. Šalim se, možeš letjeti samo niz liticu, ali ideš onako korak po korak bez zastajkivanja. I jeo sam kao nikada do sad. Možda i zato što sam bio fantastično fizički pripremljen i nisam iscrpio tijelo do kraja pa je probava cijelo vrijeme radila, tako da niti jednom nisam posegnuo za svojim kiselim gumenim bombonima koje jedem kada se želudac počne buniti. A jeo sam svašta. Sve što se nudilo. Slatko i slano. Štrudle i pancetu. Sir i voće. Bolonjez u Buzetu. U Bujama sam čak pojeo i komad kruha sa Nutelom. Abominacija. Smrtni grijeh. Možda sam to samo sanjao.
Kao treće nema stajanja, hodaj, trči, puži, posrći jer utrku ćeš završiti samo ako ideš a ne ako stojiš zbog svake sitnice. Prepusti se patnji. Patnja je prirodno stanje tijela i uma na 100 majlerici. Ako nisi tu zbog patnje onda si definitivno na pogrešnom mjestu.
Kao četvrto ne forsiraj. To je 168 km i trebaš tu snagu za sve ono što će se dogoditi do kraja. A dogodilo se toliko toga.
KAD SE DEMONI RAZIGRAJU … Sad ti je jasno Da si jeftin nikom potreban, Sad ti je jasno Da se vozimo niz tobogan Na fenomenalan dan
168 km i 34 sata. Dalek je to put i dugo to traje. Tijelo je zapravo funkcioniralo poprilično fantastično s obzirom na sav taj napor, ali je teško i opisati što je priroda sve naumila baciti protiv nas.
Prva tri sata do mraka preko Plomin luke su sasvim OK. Vjetar je, pomalo sparno, ali nije hladno, ide.
Pada noć na prvom ozbiljnijem usponu, mrak, vjetar, hladnoća, magla, teško je slijediti markacije, treba više koncentracije. Sklisko je kamenje, uzak je singlić, krenuli smo u ono što zapravo 100 majlerica treba biti.
Kratki predah na spuštanju prema Mošćeničkoj dragi.
A sada na Vojak. Kombinacija okrijepe i gela za boost djeluje savršeno. Ide mi bez obzira na dug i kontinuirani uspon. A onda opet počinje vjetar, hladnoća i magla. Makadami su pa barem nije sklisko niti blatnjavo, putem mi rikava lampa, čupaj rezervnu iz ruksaka i onda skretanje na završni uspon na Vojak. Strmo, blatno, klizavo, brutalno, a zatim buragan. Baca me po kamenju, stalno posrćem, tražim očajnički markacije lampom i onda glavu opet zabijam dolje, puše sa svih strana, za popizdit.
Jedva dolazim do ceste kojom se počinjemo spuštati na Poklon. Sada postaje lakše, imam osjećaj da je najgore iza mene. Smiješno je to pomisliti na 50-tom km, ali lakše je kada tako razmišljaš na trećini utrke. Regeneracija na Poklonu, malo toplog čaja, pancete, sira, kruha i idemo dalje u noć. Svi sa plave staze su odavno otišli, mi (spori) na crvenoj stazi smo ostali sami daleko iza njih.
Lagana dionica do Brgudca, zapravo sada bih rekao i najlakši dio staze, dalo bi se trčati ali neću. Ne znam što sve nosi dan. I ova noć. I ona sljedeća noć.
Do Trstenika ima tri uspona, to sam zapamtio. Taman sviće, a sa zorom ide i novi izazov. Krećem na prvi uspon. I odmah na početku uspona kraj. Fail. Gotovo je. Nema više. Ispred mene se trkač jedva vuče gore, ali ja ga ne mogu pratiti. Uzeo sam gel kao i na usponima prije ali nije proradio. Ne bole noge, nisu teške, ali se jednostavno ne pokreću. Odsječene su. Nisam ni na polovici utrke i znam da je ovo je kraj iako gmižem korak po korak naprijed, ne stajem, idem sporo, vučem se, ali ne stajem, borim se koliko mogu. Izlazim na vrh prvog uspona i krećem dalje, malo je lakše po ravnom i nizbrdo ali strahujem od drugog uspona. I onda trenutak istine, kreće drugi uspon. Buzet je još strašno daleko. Ali evo ga ide sve po starom, noge samo lete, počinjem sustizati i prestizati trkače. Gel je napravio kick in i sada samo naprijed. It is not the end until fat lady sings.
Odrađujem i treći uspon, a onda silazak. Ne sviđa mi se nakon svega taj zeznuti silazak sa Gomile u Trstenik, ali tu sam. Polovica puta. Znam da prvo moram na gore na Žbevnicu i onda dugi silazak u Buzet. Opet šiba neugodni vjetar ali lako izlazim gore i onda polako prema Buzetu. Razilaze se oblaci i počinje pičiti sunce i vrućina. Nije tako strašno jer idem nizbrdo, bilo bi gadno da se moram penjati, a to me čeka nakon Buzeta. Čujem izdaleka bubnjeve i povike, starta i zelena staza, dakle ostajemo sami i nakon Buzeta. Samo mi samodestruktivni luđaci u borbi sami sa sobom, unutrašnjim demonima i prirodom. Ali sada sam toliko duboko u utrci da uopće ne trebam niti razmišljati idem li dalje ili ne. Nevjerojatno je koliko možeš imati nedoumica prije utrke, a u utrci se uopće ne zamaraš takvim sitnicama kao što je da li ću imati snage doći do kraja. Ne samo to. Na tom spuštanju u Buzet nakon nekih 100 km utrke sam već znao da sljedeće godine opet prijavljujem crvenu stazu.
Kratki predah u Buzetu. Prvo klopa, sjeti se originalnog plana, znaš to je ono što si govoriš prije utrke, slijedi originalni plan, slušaj Tajči, kao da je tu ispred mene i ljuti se i tjera me da si idem po klopu. Onda sve ostalo, presvlačenje, osvježenje, mijenjam baterije na lampi koja me nije iznevjerila prošlu noć. I ajmo dalje.
Imam neugodnu epizodu odmah nakon Butonige prošle godine i odustajanje na zelenoj stazi. Trkaču nikada nije ugodno približiti se takvom mjestu u utrci koliko god se dobro osjećao. A ja sam se zapravo osjećao super. Zapravo uopće nisam razmišljao o tome kako se osjećam, a to je znak da ste super. Jer kad ste u problemu, onda stalno mislite na to.
A sunce prži. Vruće je i sparno, skidam sve što mogu sa sebe. Teško je, idem, ali teško je, vruće. Pijem non-stop kao deva. A onda na spuštanju prema jezeru u samo par minuta prvo kreće vjetar i onda tuča, prava oluja, samo nedostaje grmljavina za potpuni stereo doživljaj. Oblačim sve što mogu na brzinu i idem dalje. Tuča obično prođe vrlo brzo, ali ova traje. Miješa se sa kišom. Tajice su mi skroz mokre, ali nekako ulijećem u šator na Butonigi. Tamo kaos. Lijevo dvojica pod dekama leže na krevetima. Živi su, ne znam da li dišu ali ih nisu prekrili preko glave, pa su valjda još živi. Desno Austrijanac i Irac koji su me pretrčali negdje putem u kratkim hlačicama i majčicama, a Irac bormeć i u sandalama, tresu se ogrnuti dekama. Ekipa na okrijepi pokušava upaliti plinsku grijalicu ali im ne ide. Teta radi čaj i juhice ekipi, svi bi nešto toplo da ih zgrije. Jedan lik odlazi dalje u kišu. Odlučujem napustiti taj kaos, navlačim vodonepropusne hlače, tople rukavice, buff, uzimam nešto hrane i pozdravljam ekipu. Kiša posustaje, ne i vjetar, i idem dalje prema Livadama.
Dostižem onog lika koji je otišao prije mene, Robi iz Niskozemske i tako počinjemo chit chat. On je već bio na UTMBu, a ja idem ove godine. Priča o stazama i koliko su spustovi tehnički zahtjevni i kako trenira takve spustove. Malo nam je lakše kroz razgovor prebroditi sve probleme i zaboraviti onu oluju. Dostižemo jednu grupicu pred Motovunom i onda dalje na Livade taman prije mraka.
Finiširam u Umagu kako i priliči utrčavanjem u stadion, atmosfera je zapaljiva, ljudi te bodre, mjuza trešti sa razglasa. Moš si mislit. Halooo, nije vam to Hollywoodski film.
U D(R)UGU NOĆ, I SEE (DEAD) PEOPLE … JA SAM VLASNIK CIRKUSA U KOJEM SJEDIM SAMO JA I SAMO KATKAD MAHNEM MU IZ ŠATORA DA MI SNOVE POKRPA TAJ POŠTAR LAKOG SNA
Počinje druga noć. Usponom na Oprtalj. Bez obzira koju ste stazu prošli na Istri znate za uspon na Oprtalj. E pa ovaj je bio sa više od 130 km u nogama. Ali ide, ne tako brzo, ali prestižem druge. Očito ima dosta trkača u kojekakvim problemima kada ih uspijevam nizati u ovoj fazi utrke, osim dvoje ludih Poljaka, oni su brži na stazi od mene ali troše više vremena na okrijepama pa smo stalno tu negdje na stazi. Izlazimo gore na cestu, a gore buragan. Opet me vjetar bacaka po cesti i ideš dalje i nadaš se da kad skreneš na makadam prema Grožnjanu da ćeš već nekako biti u zavjetrini.
E sada, postoji jedna legenda koja kaže da u Istri postoji mjestašce koje se zove Grožnjan. To je laž. Nemojte nasjesti na tu laž, da se iza sedam mora i sedam gora krije Grožnjan. Što si dalje od Oprtlja to manje vjeruješ u to, sve si nekako misliš pa još malo i evo mene u Bujama.
Halucinacije. Slušao sam priče o halucinacijama i nije da nisam vjerovao u njih, jednostavno nisam znao kako da si ih zamislim. Pa ništa si zapravo ne moraš zamišljati, halucinacije su toliko freaking realistične. Ja sam recimo vidio ljude. Tamo gdje ih nije bilo. Nisu to igre svjetla i sjena usred polumraka gdje obasjavate put naglavnom lampom i možda imate malu pomoć mjesečine. Tamo uz ona dva stabla, kužim da su to stabla, stoji par ljudi. Ali ljudi tamo nema. Kad vjetar šušti onda im pridodate i glasove, inače šute. I tako stalno. U jednom trenutku vidim trkača sa lampom pored puta. Pitam ga dok se približavam are you OK? Stupić. Pitam stupić na ulazu na neki posjed jel dobro. A na stupiću malo crveno reflektirajuće stakalce. Kada sam ga osvijetlio lampom izdaleka ličilo mi je na ono crveno svjetlo na naglavnim lampama i ja sam zabrijao da je to trkač. Skuliraj se.
Sve mi je teže razlikovati san i javu. Sleep deprivation. Zapravo postajem pomalo dezorijentiran, ne previše, ali pomalo. Niste toga svjesni u tom trenutku, to počnete shvaćati kasnije kada vrtite film, u tom trenutku si vi izgledate kao najracionalnija osoba na svijetu. Sada mi je puno jasnije kako ljudi kada se penju po visokim planinama mogu donijeti katastrofalne odluke koje ih odvedu u smrt. Prolazim mitski Grožnjan i Buje i krećem iz Buja u zadnjih 12 km utrke. Ali ne znam na koju stranu krenuti. Debelo je već prošla ponoć i nemam koga ni pitati na ulici. Treba mi minuta da krenem na pravu stranu, ali sada je OK. Sad znam kamo idem.
U onaj never ending story do Umaga. Ona oluja je prošla i ovuda, a trkači sa zelene staze su taj dio pretvorili u blatnu kaljužu. U jednom trenutku si OK, a u sljedećem trenutku imaš tenisice teške dvije kile, kao na Blatersi tamo oko Laza, potpuno ista priča. Kilometri idu presporo, vrijeme stoji, um se poigrava sa mnom i što je najgore nema šanse trčati po ovome. I onda pogrešno skretanje. Ne vidim oznake. Ah tamo je zastavica, put je otišao lagano desno. Ali što je ovo između? Moj mozak ne može skužiti da li je to trava, žbunje, ograda ili kanal. Ništa vrati se natrag, idemo sigurnim putem.
Back on track, vidim Umag. Da li ste ikada trčali po nasipu? Naravno da ste trčali po nasipu, izdaleka vidiš most i on postaje sve veći i veći, ali koliko god trčiš ne možeš doći do mosta. E takav je i taj kraj utrke pred samim Umagom.
Cenzurirao sam sve elemente koje bi zahtijevale beeeeeep zvučnu kulisu, a bilo ih je podosta u zadnjih 25 km.
VEĆ JE VRIME DA SE POMIRIM SA SVITOM I TIHO, K’O DA ZARONIM NA DAH U SVEMU MOGU NAĆI NEŠTO LIPO, LIPO I REĆI ŽIVOTE DOBAR TI DAN
Gluho je doba noći, prošla su 3 sata. Umag. Cilj. Mukla tišina. Obično kada nakon teške utrke ulazite u cilj strašno ste ponosni, gotovo euforični. Ovdje sam ulaskom u cilj doživio smirenje, jedno potpuno smirenje, glava ispražnjena od svake i najmanje misli. Ponos je došao u danima koju su slijedili kada zapravo počneš shvaćati što si sve napravio.
Nemam support i za mene sve ovo zapravo završava dva kilometra dalje u apartmanu do kojeg treba prošetati. Odlazim prema ulazu u dvoranu, a tamo neka ekipa upravo odvlači tijelo (polu)mrtvog trkača u dvoranu na toplo. Ja ih pitam jel znate možda da li dijele spare bag-ove, čisto da se sljedeći dan ne vraćam po stvari. Zbunjeni su kao i ja. Ipak dijele spare bag-ove unutra, entuzijastična osoba na pultu mi podiže raspoloženje u taj ungodly hour.
I onda se polako odšetam do apartmana tih dva kilometra usred noći po praznom Umagu sa finišerskom medaljom oko vrata i spare bagom u rukama. Predivan kraj jedne predivne utrke. Uostalom krajnje je vrijeme da i demoni odu na spavanje, do neke nove prilike…
Tekst napisao: Marko Špehar
volimbrdo.blog 