„Maki, jel radiš ti vježbe snage?“ čujem glas koji se probija kroz žamor kafića. „Ne baš!“ Miho me upozori da lijenost nije dobra i da ću plakat ako mi cikne netom oporavljeno koljeno. “I onda ti ideš na Dinaru…” veli on.
„Ali Miho, neće sad bit ko onaj prvi put…!“
Jer taj prvi put, prije manje od dvije godine, na Dinari smo bili zajedno. Ali, ja sam tad bila drugačija osoba! Zapravo, bila sam znatiželjni psić koji je na Domagojev poziv spremno potrčao za odraslima. To naivno štene nije imalo pojma nit šta je Dinara, nit šta je trčanje, nit šta su odrasli. No, negdje na putu do Velike Divjakuše (1710m), Puma (1630m) , Troglava (1913m), Jankovog Brda (1777m) i Ćorinog Lacmana (1574m), okusila sam odrastanje.
Te godine, nakon uspona na Troglav i 34km žustre igre po planini, zadnjim sam se snagama uvukla u krevet. Nisam uopće marila za ekipu i zabavu koja se odvijala pod mojim prozorom.
A neki sam se dan, na dvodnevnom ZTŠ izletu, pojavila kao odrasla cura. Već na putu za Knin počela sam lamentirat o vježbama snage. „Fakat bi ih trebalo radit redovito, šta ti misliš?“ pitam trenera. “Te vježbe je uvijek dobro radit.“ odvrati on, sasvim siguran da niti ovog proljeća neće izbjeć određene Maki masaže.
I put kojim se ZTŠ ekipa ovog puta penjala na Dinaru, bio je drugačiji! Iz Glavaša preko Ošjaka i skloništa Drage Grubaća (1645 m) na najviši hrvatski vrh Sinjal (1831m), pa nazad kroz Martinovu košaru (1300m). Sve ugodno i lijepo: vjetar, sunce i smaragdni gušteri.
Nakon Sinjala, ekipa se spustila na izvor Cetine gdje im je ZTŠ upriličio susret s Wim Hof Juniorom. Motivirana lakim uronom WH Jr.-a, Maki je ambiciozno ušla u izvor – čak do gležnja! Nakon 5 sekundi, cvileći i šepajući, pobjegla je iz ledene vode.
„Ova ekipa mi godi!“
Navečer je bilo još snage da s tom ekipom sjedi u Cicvarićima, cereka se i pije pivu. Goran M., Zrinka, Dražen, Franci, Iva, Lorens, Anita, Martina, Tatjana, Tajana, Marina i Domagoj. Tijekom večeri, na površinu je isplivala činjenica da jedna osoba u tom krugu ima apsolutni sluh, čime se večer i umjetnički zaokružila!
Ujutro – Svilaja. U glavi je Svilaju zamišljala svilenkasto, ali u stvarnosti je ta planina surova. Vrh je Bat (1508m), a do njega uspon po kornatskom ambijentu.
Za kraj drugog dana, razgled slapa Krčić i potraga za izvorom Zrmanje. Ponovni susret s Wim Hofom Jr. na skrivenom izvoru za Maki prolazi bez ambicija, tek bilježenjem urona za društvene mreže.
Povratak u Zagreb popraćen je kišom, gužvom i porukama u Messingeru. U prepisci s Tajči, Maki pokušava sažeti ta dva dana: Dinara / Svilaja. No, Tajči već sve zna: „Zbog ovakvih dana imamo dobar život“ piše ona u poruci. “Da, upravo zbog ovakvih lijepih dana!” složi se Maki.
I zbog ovakvih ljudi!
volimbrdo.blog 