Kad vidi ovu fotku, većina ljudi će reć: “Vidi, fotošop!“ A nije baš tako. Na ovoj se fotografiji radi o tome da se na planini često događaju čudesne i neočekivane stvari. Nas tri smo to doživjele ponovo i to neki dan:
Prošli smo tjedan grozničavo tražile prognozu koja će nam obećat da na Južnom Velebitu neće bit kiše za vikend. Kad smo takvu prognozu našle, držale smo se nje kao pijan plota. U petak smo spakirale ruksake i uz njih dodale vrećicu čokoladnih napolitanki. Napolitanke su obavezna oprema za preživljavanje zagrebačke gužve prema autoputu A1…
Na A1 prema Starigradu Paklenici nebo se zacrnilo, a mene je istovremeno obuzela neka dragost i toplina. Skužila da su moje prijateljice Miki i Pero fakat ćaknute! Jer ko bi drugi u petak, usred noći i po pljusku, teglio ruksake kroz nacionalni park do doma u Paklenici?
Srećom, na domu nas je dočekao prijatelj Andrija; osušio nam odjeću, ugrijao nas domaćom rakijom i pospremio na spavanje.
Iz doma smo krenule rano, preko Struga (1400m) na Vaganski vrh (1757m). Na Vaganskom je bilo sasvim jasno da ovaj put ništa od sunca, niti od lijepog pogleda a još manje od polarne svjetlosti! Uporne i u potrazi za neočekivanim, produljile smo na Sveto Brdo (1752m). Kad smo se uspele na vrh, ignorirale smo vjetar i maglu. Stisnule smo se kraj slomljenog križa i čekale da se čudo desi.
I desilo se!
Dobro, možda to čudo nije bila baš polarna svjetlost. Možda je to bio sunčani silazak sa Svetog Brda u predivno sklonište na Vlaškom gradu (1280m)? Možda je to čudo bilo lijepa, pogledima prepunjena staza koja nas je sljedećeg jutra s Crnog vrha (1110m) nježno odvela natrag na dom?
A možda je to ipak bilo čudo istančanih planinskih osjećaja i ćaknutih prijateljstava? Moram reć da je to meni bolje od polarne svetlosti. Naravno, nije ni Aurora Borealis za bacit, pogotovo kad ti se ovako nenadano ukaže jednog vikenda na Južnom Velebitu…
volimbrdo.blog 