Rep crknutog štakora

„Stani, da vidim…šta ti je to?“ pita ona.

„Koje?“ odvratim ja, samo da malo odgodim neminovno.

„Pa, to! Na tvom…dekolteu!“

Mama priđe i kažiprstom u stranu odmakne rub moje košulje. Kad na koži ugleda istetoviranu pticu, pa uz nju još i granu, lice joj se zgrči u grimasu. Ta grimasa predstavlja onu vrstu gađenja koje ljudi osjećaju kad za rep moraju primit crknutog štakora.

„Grozno“ prošapće ona.

„Nije grozno! To je samo tetovaža lastavice i cvijeta trešnje…“ Moj umiljati smiješak, koji obično zaustavlja svaku negativnu kritiku, na mamu nema nikakvog učinka.

„Ti zbilja nisi normalna…!“ nastavlja.

„A daj, mama. Pretjeruješ! Šta bi tek rekla da sam si između cica istetovirala sljemenski toranj?!“

„Glupost, pa čemu bi to služilo?“

Pa služilo bi. Takva radikalna tetovaža sigurno bi imala svoju svrhu! Kao prvo, da sam istetovirala toranj, daleko bi više trenirala na Brdu. Što je i logično, jer bila bi s njim povezana totemski. Kao drugo, svemir bi mi automatski prestao nametat roditeljske i druge obaveze u vrijeme treninga na Medvednici.

Kao treće, s tornjem na grudima mogla bi istrčat nadolazeću Traversu bez ijednog odrađenog treninga…! Ovako, ništa. Ptica i grana koje sam stavila mogu mi eventualno pomoć da stazu Traverse prehodam…

„Ma daj, prestani gluparat s tim tornjem! Lastavica je sasvim u redu…“ kaže mama uzrujano.

Aha, sad je u redu!? Kad si na svoje oči vidjela da se rep crknutog štakora lako može pretvoriti u špičasti sljemenski toranj, sad ti je i ptica okej…?