„Ajmo kozlići, još malo“ vikne Zvone dok po stoti put u zadnjih 5 dana provjerava gpx. Još malo za Marina i mene znači barem sat i pol tabananja do cilja. Nakon božanskih vrhova Čvrsnice i Vrana, ravan i užaren asfalt znači sporo umiranje. Ali, ja vjerujem našem pastiru. Znam da prati svaki milimetar staze Highlander BiH i da će nam rado skratit muke.
Na Blidinju smo, u Hercegovini. Planinarimo masivima Čvrsnice i Vrana, gdje 40tak avanturistički nastrojene ekipe prolazi stazu od 91km. Avanturu života obavija dim požara, ali ne strahujemo. Naša staza vodi iznad mjesta gdje je grom zapalio šumu i prolazi dalje.
Ja sam već bila na Highlander BiH! Prošle mi je godine susret s kamenom gromadom prekinuo let i avantura se naprasno završila. To mi nije najbolje leglo, pa sam se vratila po još. I sad čujem da je avanturi uskoro kraj. Pa kad prije?
Zar se sve već dogodilo?
1. dan, strmi i dugi uspon na Jelinak (2170m) i dalje na KT1 Pločno, dizanje šatora malo ispod Pločnog (2228m) najvišeg vrha Čvrsnice i središnjeg dijela Dinarida. Uporno i besramno uživanje u pogledima i buđenje s izlaskom sunca.
2. dan lovljenje Marinovog crvenog ruksaka na putu za KT2 i jezero Crvenjak (1970m) pa čašćenje kupancem u jezeru na impresivnoj nadmorskoj visini! U jezeru Crvenjak možeš, samo jednim uronom, riješit muskulfiber, reš pečenu kožu i zalihu hormona sreće!
Isti dan bez daha zurim u planinu Prenj kroz kameni krug Hajdučkih vrata i opet se čudim toj ljepoti. I ko, molim te, ide po tom cik-cak sipar singliću lijevo od Hajdučkih, koji počinje na vrhu planine i završava u smaragdno zelenom podnožju?
3. dan pohod na KT3 Kedžaru s ekipom koja mi drži strah od gromade. Sjetim se Kikija s kojim sam lani šepala tim istim putem. On me nasmijavao, a ja sam proklinjala sve po redu. Ovaj put je tu druga ekipa, ali isto tako dobra! Spašavaju me od gromade na kojoj sam lani skršila gležanj, netko od njih je udara i psuje joj užu obitelj!
Zvone, Marin, Sanja K. i Eso…Družino hvala vam, pomogli ste!
4. dan i čudo preživaljavanja! Upoznavanje s planinom Vran, uspon na Veliki Vran (2074m) , halucinacije uspona na Divič (1842m), beskonačni zvizdan, ćudljiva klekovina, borba s balvanima, grotama i vlastitim živcima? Uvjeravanje sipara da „bude dobar”, pa hodočašće do KT4 Omrčenica.
I nakon svega, nagrada u obliku najboljeg gulaša na svijetu! Ne znam jesam li sanjala da je Zvone usred šume postavio tuš i da sam ja mogla, božanski hladnim kapima vode, saprat sav znoj i prašinu 4.dana…koji ludi snovi!?
5. dan i uspon na Mali Vran (1977m), hodanje po hrptu planine, pa spuštanje u prašumu, među koprive i trnje, pa opet balvani, meka šumica i onda bam na cestu. Koliko je trajalo bulažnjenje o skretanju u restoran “Hajdučke vrleti” na uštipke i alkohol?
Čestitke u cilju, pladanj kobasica i pivo koje teče u potocima potvrđuju da je sve to istina i da je bilo baš tako! Sretna, ulijevam u sebe treću čašu pive, bez stanke. Volim ovo mjesto i ove ljude! Znam da je glupo uspoređivat Highlander BiH s drugim Highlander trailovima, pogotovo zato što niti na jednom drugom nisam bila. Ali bila sam na ovom!
A ovaj je vrhunski.
Hvala timu Krišto koji je avanturu učinio dostupnom i nama, običnim smrtnicima. Ljepota i izazov ovakvih mjesta je ono zbog čega bih se uvijek vraćala! “Vi ćete ko’ onaj moj što je reko: Od sad se više ni na tavan ne penjem!“ zabavlja nas Krešo planinarskim anegdotama. Smijem se i mislim: „Kako dobro..u Tisnom nema tavana!“
I na kraju, “moj” zagrebački grafit dobiva odgovor:„Gdje moram doći da bi se slučajno sreli?“ Dođi na planinu!
Ili još bolje, dođi na Highlander BiH 91km!
volimbrdo.blog 