Dalmacija Ultra Trail

Nikad nisam trčala DUT. Doduše, imala sam nekad slabašnu ideju o tome da trčim stazu od 56km, ali nisam baš nešto trenirala. A kako da treniram trčanje po kamenu kad ga u Zagrebu nema? Mislim, ima ga al na Kamenitim vratima!

„Gle, Maki “objasnio mi je tada Miho „DUT bu ti R.I.P.“ I tako sam ja, promišljajući nad ovim R.I.P dijelom priče, odustala. Pa ludost je ići na utrku, a nemaš pojma trčat! Motivaciju za 56km i preko 3000 nadmorske neću tu nit spominjat. U stvari, hoću! Moja motivacija je bila u stilu: „Idemo malo u Omiš. Tamo je lijepo!“

A Omiš je tek majušni dio priče. Omiš je na startu i u cilju. Omiš je mjesto na kojem ti se može činit da će utrka biti lagana i zabavna; pa ima tu i drugih ljudi, neće biti baš tako teško. U Omišu trkači kao ja ne misle na to što ih čeka sutra. Jednostavno, okrenu leđa Omiškoj Dinari i fokusiraju se na šarenilo startnih paketa.

A kad tog šarenila nestane, događaju se potpuno druge stvari. Događaju se važne stvari. Na primjer, događa se utrka kakvu bi teško mogla i zamislit da na Klisu nisam susrela Miću. On me upoznao sa selima bitnim 5 minuta godišnje i to za vrijeme dok kroz njih prolaze trkači. U tim selima trkači bilježe svoje vrijeme i uzimaju okrjepu. Neki traže klupicu na kojoj se ispred njih prostire precizno isplaniran unos energije. Mjesto gdje im je dostupna masaža i emotivna potpora. To, naravno, nemaju svi trkači. To imaju samo oni koji imaju svoj support.

A svim trkačima na duge staze zajedničko je da se na tim okrjepama zadržavaju prilično kratko i idu. Ali, di oni idu? Pa idu dalje trčat, preko planine do sljedećeg sela, do sljedeće klupice udaljene oko 20km…

I tako dalje, sve dok ne otrče 121km.

Da ne duljim, jer nema smisla kad postoje fotke, želim samo svima koji su trčali 121km, 56km i 18km skinut kapu! Vama koji ste trčali i vama koji ste o trkačima brinuli. Jer, ispostavlja se da ništa na tom DUT-u nije lagano!

Osim fotkanja…