Moja prva pomisao tog jutra bila je: “Fala Bogu što danas ne trčim.” U toplom krevetu s pogledom na more, ta mi je misao došla spontano. Mislim da nije čudno što prosječna žena ne osjeća naročitu želju za trčanjem, pogotovo kad vani sluša vjetar koji čupa drveće.
“Sva sreća, danas samo fotkam!” Mek i podatan tepih u zaštićenoj sobi izuzetno godi mojim bosim stopalima. No, taj mi gušt traje kratko, samo par koraka dok ne priđem prozoru i ne uvjerim se da ta glupa bura i dalje divlja. More se pjeni, nebo je tamno i zatvoreno.
“Kaj ćete vi fakat trčat? Po ovom vremenu?“ pitam cimericu. Vana je, naravno, trkačica. Ali ne ko ja, nego ozbiljna! I zato ona ostane zbunjena mojim pitanjem.
„ Trčat ćemo, da. Ma nije vani tako strašno! To malo vjetra …“
Naravno. Odlučim se da više neću postavljat nikakva pitanja. Ne želim se izletat pred pravim trail trkačima! Uostalom, dobro znam da oni idu na utrku i kad je vani puno veće sranje od to malo vjetra.
Dođe vrijeme da se pješice spustim na glavni murterski trg. Na rame objesim tešku foto torbu s dva objektiva i navučem svu odjeću koju sam ponijela iz Zg. Ako me glupa bura pokuša bacit u more, zbog ove će joj opreme to bit malo teže.
U centru Murtera dočeka me nesvakidašnji prizor. Čelična konstrukcija ogromnog šatora kleči slomljena pod to malo vjetra. Bijela cerada bespomoćno klepeće. „Eto ga na! To ti ja govorim. Da, da moš mislit…vraga je to malo vjetra…” raspravljam sama sa sobom na putu do birtije.
U birtiji “Leopold” ugledam dvojicu poznatih dalmatinskih trkača. Jedan s bradom, drugi bez nje. Ja znam ko su oni, ali oni mene ne znaju. “Bok dečki! Na utrci ste, jel da?” Aha. “A di su svi iz srušenog šatora?” Bez prevelikog uzbuđenja, pokazuju mi prstom u obližnju zgradu. “Tamo su ti brojevi..”
“Ma ne trebaju mi brojevi, ja sam došla fotkat.”
“A šta ćeš fotkat, pa jel vidiš da nikoga nema?!” cerekaju se oni. A mene taj njihov smijeh dodatno uvjeri da od cijele Murter trail priče – neće bit ništa. I taman kad u to počinjem vjerovat, odnekud se pojavljuje Marin. Staloženo mi objašnjava stazu i uvjerava me da sve ide prema planu. Na moje snebivanje burom, nema konkretan odgovor.
Ispostavlja se da je to ovdje uobičajeno i ništa čudno.
A za vrijeme dok se ja čudim normalnim stvarima, Mićo i njegova A.K. Okit ekipa već su stvari preselili iz srušenog šatora u zidane prostorije. Trkači dolaze, uzimaju brojeve, raspoloženje raste. Ajmo sad, fotić u ruke i ne filozofiraj previše. Samo prati trkače gdje god pošli, makar i kroz kovitlac bure i snijega.
No, ni s fotkanjem mi ne ide sasvim glatko. Na to malo vjetra mehanika fotoaparata počinje me upozoravat da joj vremenski uvijeti ne pašu. Okidanje fotki se blokira! Ukočenim prstima prčkam po gumbićima, jer pojma nemam šta trebam radit. Od panike počnem urlat na fotoaparat: ” A jebem mu mater, izdrži to malo vjetra…! Nemoj me sad zajebat…”
Kasnije mi je bilo žao što sam ga psovala. Zna se da se s finim aparatima ne smije tako razgovarat! Na kraju krajeva, fotke su ispale dobro. Pokazuju sve kako je bilo, fale samo neki dijelovi i detalji. Na primjer, ugodno druženje nakon utrke, odlazak do kuće u Tisnom, kava i pelin u tišnjanskoj birtiji…
Idilično putovanja doma, starom cestom kroz snijegom zasute Plitvice.
A mislim, ne treba sve ni bit na fotkama! Sasvim je okej da nešto ostane i u glavi…..
Foto: Barbara Knežević
volimbrdo.blog 