Zbog tijela koje imam, često se osjećam kao fejkerica. Još kao djevojčicu, svi su me pitali: “Dušo, a kojim se ti sportom baviš?” Niti jednim. “Pa kako to, a imaš mišiće?!” Ne znam, pitajte mog tatu. Trebala sam govorit da treniram nogomet. Tako bi barem moji gigantski listovi imali smisla. Šta reć, moje je tijelo…

U srednjoj školi dečki su pod utjecajem hormona radili svakakve gluposti. Tako su jednom napravili tabelu s imenima cura iz razreda. U okomiti stupac ime cure, npr. Iva. U vodoravnom redu elementi za ocjenu. Npr: lice, oči, cice, guzica, noge. Kad su završili ocjenjivanje i napravili rang listu, pokušali su taj papir sakriti od nas…

Opet dan kad se iz dosade ide u banalnost. A šta? Lokalnu dodjelu nagrada za glazbu komentirao je jedan nevažan lik. Inače pljunuti Barbikin dečko, Ken. Briga mene kako taj lik izgleda, žao mi je samo potrošene plastike. Dalo bi se od nje načinit solidan kajak, a možda i vesla. Dakle, Ken je komentirao izgled…

Danas mi je raspoloženje studentsko. To znači: radit ću sve drugo samo da ne moram radit ono što bi trebala. A to sve drugo znači pisat ću o pobjedniku jednog opskurnog natjecanja koje nitko živ ne gleda. Pa ni ja. “O njemu sad svi govore” jedan je od naslova na portalima. Oko dječaka pjevača uzjebali…

Postoje žene koje se ujutro probude i kažu: “Ja bi vozila ednuro utrke”. Motorističke. “Ali dušo, ti ne znaš vozit ni skuter. Nema veze, naučit ću.” Malo po malo, popizde do kraja. Kupuje se motor, obleka, kaciga, nemam pojma šta sve ne. Prodaje se djedovina. Ipak, najgori je dio kad napokon naskoče na te gadove…