Moj tip

Danas mi je raspoloženje studentsko. To znači: radit ću sve drugo samo da ne moram radit ono što bi trebala. A to sve drugo znači pisat ću o pobjedniku jednog opskurnog natjecanja koje nitko živ ne gleda. Pa ni ja.

“O njemu sad svi govore” jedan je od naslova na portalima. Oko dječaka pjevača uzjebali su se svi, naročito oni koji ne prate natjecanje. A od pročitanih komentara meni se zavrtilo u glavi. Te mali je kreatura, nit muško nit žensko, androgini bolesnik u ženskoj odjeći. Te on je Bog seksa i karizme. Na stranu štikle, stajling i pjesma, meni je na pamet došla samo jedna misao:

“Ne valja ti bit toliko lijep.”

U nježnoj dobi tu je misao u moju glavu instalirala moja pokojna baba. I uvjerila sam se da je to zaista istina. Nisam se, srećom, uvjerila na vlastitom primjeru. Ali sam izbliza vidjela prokletstvo lijepih ljudi. “Ma to je pakao!” rekao je jedan moj lijepi prijatelj “zamisli da se sviđaš svima – ženama, muškarcima, mladima, starima…odmora tu nema! Lijep jesi, al jesi li pametan? Ako si i pametan, onda mora da si peder. Ako nisi peder, onda imaš Edipov kompleks.” I tako ukrug. Cijeli se život imaš dokazivat.

Taj se moj prijatelj opustio tek sad, kad više nije mlad. S radošću je natovario nekoliko kila previše. Pustio je bradurinu i zapustio frizuru. Sretan ko nikad, sakrio se od udivljenih pogleda svjetine. Svaka mu čast, proveo je 40 godina pod povećalom i ostao relativno normalan.

A što se mene tiče, dječaka pjevača komentirat ću riječima jedne meni nepoznate žene:

„Moj tip dok sam bila mlada i glupa. Mislim, nisam se bas nesto znacajno opametila, ali ipak nije vise moj tip.“