U mladom životu nisam marila za djecu. Kad su krenule priče o dječurliji, ja sam uglavnom bila miljama daleko od teme. Na izjave tipa: “Brinem se, Mali mi nema apetita” dobivala sam alergiju. “Ženo, daj se saberi. Mali ti ima 25 godina.”

Stvar se preko noći promijenila. I to od trena kad sam počela redat svoje potomke. Doduše, ni dan danas ne razumijem mame koje gnjave cijeli svijet pričama o djeci. Ipak, puno bolje razumijem brigu. A ovih dana naročito dobro razumijem i glup osjećaj da je cijeli svijet negdje i radi nešto jako uzbudljivo. Osim mene. Ja sjedim doma, mjerim temperature i kuham čaj.

“Malom je temperatura pala i sad je nemoguć” velim u telefonskom razgovoru Tomi. Naravno, i on je skupa s cijelim svijetom negdje, daleko od kuće.

“A ne može van, pa je nemoguć…jadan Mali” veli Tomo. Da, jadan. A ja?

“Al čini mi se da bu i ona sad zakurila, nekak je na pol….” nastavljam uz srk kave.

“A budete nekak svi skupa zdurali do nedjelje…” smireno će Tomo. “Kaj još ima?”

Ja s ove strane zurim u krovove kuća koji se vide s naše zagrebačke terase, dok s druge strane čujem valove i more kako se pjeni. Odjednom se sjetim šta nas još čeka sutra i obuzme me nemir.

“A ova druga luda djeca, kak buju oni? Jel znaš ti da oni kajak nisu opće probali kak treba…a bicikli posuđeni, ma sve nešto sklepano…hoće li imat dost vode vrućina kad uprži, a tek uspon na Tulove grede..”

Iz daljine dopre Tomin zbunjen glas:  “Ko? Ne kužim.”

“Pa Miho i Zrinka, ko drugi….pustolovka je sutra. I Žaci i Ante se isto natječu. Isuse, Tomo, daj se trgni. Tvrd Orah, pričala sam ti.”

Moj mudri muž si uzme pauzu. Čujem ga kako uvlači dim cigarete.

“Ahaa, to. Ma bit će to ok.”

Šutim. Nema on blage veze. Nit zna šta je pustolovna utrka, nit šta je kajak, nit šta je trčanje, nit šta je bicikl. A najmanje kako je odgulit tu kombinaciju po vrućini i to 100 km.

“A kaj vele drugi?” pita nakon minutu.

“Ha vele da su nabrijani, mladi, da je to pustolovina…”

“Eto, vidiš. Bez veze se brineš, pa nisu djeca.”

Lako tako. Zapalit cigaretu, dić noge na gelender i odmahnut rukom. Ko da se to njega nit najmanje ne tiče.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s