Uživam gledajući svoju skladnu obitelj. Za stolom sjede moj savršeni suprug, do njega još savršeniji sin, moja preslatka princeza i meni nasuprot, njezino presvjetlo Visočanstvo. Krišom promatram dok jede ručak koji sam pripremala baš prema njenim željama. Je li zadovoljna?
Odjednom, Visočanstvo progovori: “Stavit ću si trajni lak za nokte. Crni.” Savršeni suprug i ja se pogledamo. To su prve riječi koje je izgovorila od jutra. Je li moguće da se obraća nama? Blagim pokretom glave suprugu dajem znak da nastavi razgovor: “Pa to je baš super, ljubavi. A kad si to mislila napraviti?” Visočanstvo odgovara još uvijek gledajući u svoje nokte: “Kad završi škola.” Tišina. Ni suprug ni ja ne usudimo se progovoriti. “Sad oprezno” čitam iz njegovog govora tijela.
A meni baš u tom trenutku kroz glavu prođe misao kako je ljepša bez tih điđa industrije lažne ljepote. I prije nego li sam stigla odvagnuti vlastite riječi, zaletim se: “Ali zašto, ljubavi…?”. Vidim kako se suprugove oči šire od užasa i već znam da sam sve upropastila. Opet. Njezino Visočanstvo spusti svoju brižno njegovanu ruku, cmokne jezikom i odmjeri nas prezirnim pogledom. “Ok, skužila sam.… neću si stavit trajni lak”. Uzme svoj tanjur i bez odlaganja napusti obiteljski stol. Tanjur uz zveket ubaci u sudoper.
A prvih 15 godina sve je išlo tako dobro! Moj suprug i ja smo vrijedno ulagali u naše roditeljske karijere, s visokim ocjenama porolazili teoretske i praktične dijelove. Izluđivali se pitanjima jesmo li našoj prvorođenici dali dovoljno svega. Pokazali dovoljno ljubavi. I gdje je, dovraga, pošlo po zlu? Zašto smo postali takvi iritantni dinosauri?
Dok perem suđe nakon propalog ručka, sjetim se Karmele i njezine kćeri. Jednom su ih fotografi uhvatili kako šeću gradom. Karmela je na toj fotki oličenje super kul mame a Lucija simpatične tinejđerice.
“Super ste mi tu! Baš se vidi da ste bliske…” kažem Karmeli. “Ma kakvi, na toj fotki smo posvađane na pas mater” kaže mi Karmela. “Nemoguće, pa ti si tako kul mama!” “Možda drugima, ali ne i mojoj Luciji.” Ta me rečenica totalno šokirala. Ako Karmela nije uspjela, koliko su mizerne moje šanse?
Unesena u misli, ne primjetim lijepu djevojku koja se tiho približila sudoperu. Bez šminke jako sliči na moju najstariju kćer. Oči joj sjaje, na licu osmijeh.
“E mama, pročitala sam onaj tvoj blog. To si ti sama napisala?” Pa da, sama. “Nisam znala da možeš biti duhovita, baš si me iznenadila.”
Moram se sjetit da naručim neonski znak i natandrčim ga iznad štednjaka. Ništa posebno, samo da se vidi s ulice. Jednostavna svjetleća slova i strelica koja pokazuje prema meni:
“Cool mama”
volimbrdo.blog 