Rijetko sam ponosan na sebe, takav sam po prirodi, iako često artikuliram drugačije.
Od svih stvari na koje sam ponosan, sportski uspjesi tu su najmanje zastupljeni. Oduvijek sam govorio :”Pa dobar sam i u nogometu, i u košarci, i u rukometu, zapravo kaj god probam nisam najgori.” E, ali tu upravo i leži problem, ili barem moj problem. Sve je fora dok ne skužim i onda kad skužim, to je to, kaj bumo dalje?
Posvećenost mi nije jača strana, više se furam na talent, no to nikoga nije dovelo do iole vrijednog uspjeha.
Moj početak
Trčkarati sam počeo prije 3 godine, nekad jednom tjedno, nekad nijednom tjedno. Klasična priča: “10 kila preveć po prvi put u životu, ha niš, ajmo bežati!”
Jako brzo sam shvatio da u trčanju nema varanja, da se trčanje ne može skužiti, da nema baš mnogo talenta i da ikakva konkurentnost može doći tek za par godina.
Taj period života je bio obilježen novim počecima, tako da sam se i ja odlučio okušati u nečemu u čemu sam uvijek bio loš: ustrajnosti i strpljenju.
Trčati (kontinuirano) sam počeo prije možda godinu i nekaj nakon što sam par mjeseci pauzirao zbog prvog izleta u trčanje koji je bio kratak i intenzivan, obilježen time da moje krhko tijelo nije moglo podnijeti moju veliku želju za napretkom. No eto, već neko vrijeme ja trčim, nekad triput, nekad pet puta, nekad 10 km, nekad 30 km.
Ljudi iz života počeli su to zapažati i nerijetko priupitaju: “Ti si trkač?”,
na što je moj odgovor uvijek: “Nisam, trčim, ali nisam još trkač… možda, ako ću puno trenirati, jednog dana postanem trkač.”
Oni uglavnom slegnu ramenima i prave se da razumiju, ali to je normalno, tako bi i ja reagirao.
Maraton
Jučer se održao Sljemenski maraton, jedna od utrka koje imaju najdužu tradiciju u Hrvatskoj i zbog više logičnih razloga ja sam odabrao da to bude moja prva duga utrka koja nije self-support i koja je “iznad zemlje”. Također sam htio da to bude prva duga planinska utrka koju ću ići jako, bez ikakve rezerve i bez toga da mi sami završetak bude zadovoljština.
Drugim riječima, nisam došao trčati, nego sam došao na utrku.
Takav pristup nosi mnoge rizike, koncept od 3 kruga sa preko 600 metara uspona zahtijeva dobar plan, jer iskustva nemam.
Treninga je bilo dosta, pazio sam da povećanje intenziteta ne dovede do raspada gore spomenutog krhkog (ronilačkog) tijela, odmorio sam prije trke (s tim greškama sam se također susreo) i više manje bio sam spreman.
S nekima od svojih trkačkih prijatelja (koji su već spominjani u ovom blogu) više sam puta pričao o pristupu i taktici.
Ukratko, najbitnije je bilo ne zaletiti se i “zbonkati” pa da mi Kiki veli: “Rekel sam ti da buš zadnji krug išel sat vremena sporije nego drugi!”.
Kak je to zgledalo
Na startu magla i kišica, odlično! Nebu vruće, šuma bu zgledala ko šuma!
Kiki nekaj baljezga (ne brini, ne bumo te oživili), pištolj puca i krećemo.
Kak krećemo? Pa ko i uvijek, prejako! Kak to znam? Pa trčim kraj Veronike, to nemre bit dobro, ne još.
Ispod Runolista odlučim malo usporit, dugujem to sebi iz trećeg kruga.
Prvi uspon, vidim Dobriša hoda. Ak on hoda, onda bum i ja, prerano je za pravit se pametan.
Okrijepa, voda, eto nas na JGL-u, a kad si na JGL-u, nemre ti bit loše.
Nakon toga ide Bažulovka, tu treba peglat jako, ali ipak ne Leustek mode, jer kvadricepsi mi ipak trebaju i poslije.
Na okrijepi na Bažulovki volontira Anica, super vijest nakon odvratnog gela s kofeinom koji sam odlučio maznuti prije svakog od 3 velika uspona.
Kreće prvi uspon, e tu sam mado. Kreće preticanje i osjećaj je dobar, ali ipak dio mene drži kočnicu.
Prvi krug, a na satu 01:27:50, 7 minuta brže od planiranog.
Odlučio sam ne biti samokritičan nego striktno se držati unosa nurijenata (brat kemičar) i drugi krug odradit ne puno lošije od prvog, ali ne po cijenu kurenja u crvenom.
Dostižem dečke s kojima znam da sam inače tu negdje i odlučujem ne dati previše gasa, ali ipak ih prestići. Inače imam problema s prestizanjem ljudi koje poznajem, ukoliko nisam puno brži od njih, ali pošto sam odlučio da je ovo utrka u kojoj odbacujem sve kočnice, jebiga! Drugu Bažulovku i dalje idem dobro i vrijeme je za prvu mini krizu. Na drugom usponu postaje teže na momente, razmišljam si: “Evo kurac, ide bonkanje…”, no kako sam odlučio da će ovo bit prva (dobro odrađena) trka, maznem gel jer ipak, kemija ne izdaje i nastavljam dalje.
Ispod Malog Sljemena kreće ozbiljna kiša i mojoj sreći nema kraja, smijem se, pjevam, trčim neloše, skoro pa sam sportaš.
Na kraj drugog kruga dolazim mrvicu iza 3 sata što znači da nisam puno pao, Kiki pogledava na sat i veli “3 ćuke, jebeno!”.
Odlazim na okrijepu i tad mi sine: “Jebote! Čak ni Kiki me ne podjebava, mora da onda ovo fakat nekaj vredi!”.
Samokritičan kakav jesam uvjeravam se da to još nikaj ne vredi bez zadnjeg kruga u koji ulazim sam samcat, baš onak kak volim.
Kužim da sam malo sporiji nego prije, ali i dalje je ok, bitno da trčim sve iste dijelove ko i prije.
Kod Puntijarke već ozbiljno kužim da su kvadricepsi kiseli, ali prekasno je sad za smetnje, odrađujem Bažulovku ispod 5 min po km, zadnji put pozdravljam Anicu i dolazim na zadnji uspon.
Tu je već teško, ali vjerujem u svoj trening i umjereno stišćem s mišlju da tek nakon onog zavoja na 26ici smijem stiskati.
Pretičem još jednog maratonca i počinjem shvaćati da sam na putu do dobro odrađene utrke.
Zadnjih par kilometara trojica su mi na repu, i inače sam uvijek ja taj koji je najslabiji i izgubi par mjesta pri kraju jer kao: “Pa ovako i onako nije za pobjedu, a već sam odradio ok trku…”, ali ovaj put to nije dovoljno, hoću izvući maksimum i ne imati onaj osjećaj da sam mogao bolje.
Primjećujem da sam nizbrdo trenutno bolji od njih i zadnju nizbrdicu idem ko da mi je zadnje, nije me briga ni za puls, ni za kvadricepse. Još jedan uprić i to je to, istrčavam zadnje brdo i ulazim u finiš unutar ambicioznog vremena koje sam si zadao i još bitnije, uz potporu mnogih dragih ljudi.
Prvi put sam ponosan na sebe, prvi put se osjećam kao trkač!
Mihovil Stamičar
volimbrdo.blog 